Teško je odgovoriti na ovo pitanje.
Teško je odgovoriti, a pritom biti iskren!!!
Piše: Ivan Filipović
Dakle, nije mi namjera bistriti niti presudu niti osjećaje.
Govoriti ću samo ono što znam.
Imao sam čast upoznati osobno generala Praljka.
Naš susret nije bio ni srdačan ni prijatan.
Radilo se o jednoj zadaći koju sam ja odradio uspješno, a s kojom General nije bio zadovoljan!!!
Bili je i grubi riječi, čak i potezanja pištolja, no to nije tema i neću o tome!!!
Hoću naglasiti različite odnose potomaka bliskih suradnika.
Svi znaju da su u ona vremena bliski suradnici Esad Dželilović i Mirko Praljak.
Esad Dželilović je bio djed ovoga sad Esada Dželilovića, kadra SDA, a Mirko Praljak je bio otac Slobodana Praljka.
Mirka su umirovili 1966. godine kao Rankovićeva kadra, a vjerojatno i Esada.
Ipak, ni umirovljenje nije izbrisalo prijateljstvo tih obitelji, barem ne s obje strane.
U vrijeme rata, točnije rata u Prozoru, General Praljak se pobrinuo da obitelj Dželilović, sin ćaćina mu prijatelja Esada, Emir i obitelj odu iz Prozora, navodno u Hrvatsku pa dalje, bez ikakvih problema.
Čak je i Emirov mercedes vraćen Emiru, opet bez problema!!!
I tu je Praljak pokazao da ne zaboravlja i poštuje ćaćina prijateljstva, što je i ljudski.
Međutim, nije poštovanje uzvraćeno!
Naprotiv, kad je Praljak popio otrov najbrutalniji u izrugivanju su bili upravo potomci Dželilovića!!!
To obično biva kad ljudi sjednu na obraz i ne vide ništa osim onoga što žele vidjeti!!!
Pa evo, ovo iznosim baš na obljetnicu Praljkove smrti, neka se vidi kakvih ljudi ima.
Ima onih koji ne zaboravljaju prijatelje, koje čak ni ratne opasnosti ne mogu zaustaviti u pomoći prijateljima koji su na suprotnim ratnim stranama, što je pokazao Praljak.
Ali, ima i onih koji pljunu na sve ono što su im prijatelji učinili kad im je bilo najpotrebnije i javno ismijavaju smrt tih ljudi!!!
Ovi prvi su Časnici, a ovi drugi nule!!!
Generale, ja sam ti sve oprostio, i uvredu i potezanje pištolja, neka ti Bog sudi po svojoj milosti!!!
Počivaj u miru Božjemu.