Nepravda je natjerala
Mlade momke tog’ vremena
Da odu sa rodnog praga
Da ne budu samo sjena.

Nije bilo baš izbora
I nije se moglo birat’
Morao si pokorit’ se
Il’ u ćuzi klavir svirat’.

Hrvatima tad’ su bila
Ugrožena prava ljudska
Tko bi na to ukazao
Slijedila bi nova pljuska.

Oni malo čvršći momci
Pokorit’ se nisu htjeli
Nisu htjeli biti roblje
otišli su u svijet bijeli.

Oni su po tuđem svijetu
Često puta i na vodi
Borili se za hrvatstvo
I sanjali o slobodi.

Planove su napravili
Razradili u detalje
Mijenjati se nešto mora
Ne može ovako dalje.

Obuke su strašne prošli
Spremili se maksimalno
Što ih čeka kada dođu
Misli su oni stalno.

Došli su sa uvjerenjem
Da će narod prihvatiti
Borbu za oslobođenje
Rađe nego roblje biti.

Proljeće je ugašeno
I strašan se jauk čuje
Strah je svoje učinio
Nitko nikom ne vjeruje.

Od Vardara do Triglava
Sve se diglo pod oružje
I vojska i milicija
K’o muhe bez glave kruže.

Kad je svima bilo jasno
Da ustanak neće proći
Jedini je cilj im bio
Do Jadrana kako doći.

I tu su se planirali
Pomiješati s turistima
Pa se tiho i lagano
Preko grane povuć’ s njima.

Al’ na žalost svih Hrvata
Nisu bili takve sreće
Skoro svi su pobijeni
Za grob im se znati neće.

Samo Ludvig dočekat’ će
Dan kad nova zora sviće
Ali već je planirano
Na slobodi kratko bit’ će.

UDBA se je pobrinula
Da pošalje u tišinu
Jednim metkom u potiljak
I Ludviga i istinu.

Istina se mora znati
Iz daljine već se ćuti
Il’ se možda i sad znade
Ali se zbog straha šuti.

Baš su čudni ovi puti
Kud su ovi momci prošli
Šta su toga pregazili
Da bi na početak došli.

Vjesnici su oni bili
K’o proljeća ljubičica
Čekalo se navještenje
Dvadesetak godinica.

Svi putovi nekud vode
Svatko umre tko se rodi
Njihov cilj je bio jasan
Hodali su ka slobodi!!!

Iz moga velikoga poštovanja i pijeteta prema Njima nastali su ovi stihovi!
Hvala Vam do neba!

Ivan Filipović.