Mi Hrvati smo čudna vrsta, ginemo za svetinje i onda ih bacimo u blato, pod noge dušmanima!!!
Piše: Ivan Filipović
Hrvati su narod razapet između dvije krajnosti, Slobode i ropstva!!!
Slobodu sanjamo stoljećima!
Za Slobodu su ginuli najbolji, stoljećima!
Devedesetih se ukazala prilika ostvariti Slobodu.
Hrvati su prihvatili tu priliku i izborili Slobodu!
Najbolji kćeri i sinovi su Ustali i stali dušmanima na put!
Najbolji među najboljima su svojim životima osigurali Slobodu Domovini!
Svojom su ju krvlju zalili kako bi mogla živjeti, rasti i razvijati se!
Ostvarili su stoljetni san Hrvata i vratili Domovini Slobodu!
I kad smo bili uvjereni u ostvarenje hrvatskog sna, dogodi se ona druga krajnost, ropstvo!
Ta druga krajnost je vječita dominacija nekih drugih nad hrvatskim narodom, u svakom pogledu, poglavito u političkom!!!
Kroz čitavu povijest je protkana ta dominacija raznih okupacijskih i inih sila nad hrvatskim narodom!!!
I onda, kao što rekoh, devedesetih smo platili najskuplju cijenu za Slobodu, ali ju nismo dugo zadržali!!!
Vratili smo stvari na početak.
Vratili sve poluge vlasti u ruke onih protiv kojih smo se borili, komunistima i četnicima!!!
To je prokletstvo hrvatskog naroda što se zna izboriti za Slobodu ali ju ne zna sačuvati!!!
Žalosno je da u rijetkim trenucima kad hrvatski narod ima Slobodu u svojim rukama, tada tu Slobodu kontroliraju “naši” domaći mafijaši!!!
Dakle, oni uzimaju našu Slobodu u svoje ruke, i opet, u suradnji s neprijateljima, drže hrvatski narod okovan lancima ropstva!!!
Zapravo, pitanje svih pitanja je; zaslužuje li ovakav narod Slobodu uopće???
Narod koji gine za Slobodu pa ju vrati dušmanima poslije dobivenog rata je jako čudan narod, da ne kažem nešto teže!!!