Piše: Ivan Filipović
Poznato je da su kroz povijest razni narodi na razne načine izražavali poštovanje na svoje mrtve.
Bilo je raznih načina štovanja pokojnika i odavanja im počasti, od pravljenja piramida, pokapanja dragocjenosti s pokojnicima do dugog sjećanja, velebnih spomenika, kroz molitve i plaćanje misa za pokojne, i još čitav niz načina.
Mi Hrvati smo pratili te nekakve trendove i išli u korak s vremenom.
Međutim, kad je u pitanju kolektivno sjećanje, počeli smo se gubiti, nije to baš sad počelo, ima tome već dosta.
Mi Hrvati, manje ili više, znamo i svjesni smo što se dogodilo na Bleiburgu i poslije toga mjesecima, pa i godinama.
Tu se radilo o predavanju hrvatske vojske i civila u ruke Engleza vjerujući kako će ih oni spasiti od komunističkih krvoloka.
Englezi su ih predali komunističkim ubojicama koji su pobili oko pola milijuna Hrvata, završili su kako su završili i to nam je manje ili više poznato i jasno.
Ali onda je nastala ŠUTNJA!
Duga je to šutnja bila, skoro pola stoljeća se o tome nije smjelo ni riječi, poglavito ne javno, možda nešto unutar obitelji, unutar obiteljskog doma, ali i to s oprezom i vrlo rijetko!!!
Dakle, to su bile zabranjene teme!
Mi smo jednostavno postali narod koji je silom prilika zaboravi svoje mrtve!!!
Kad kažem zaboravio onda zaista mislim, ako ne računamo ono sjećanje u mislima i u molitvama, zaboravio, jer nismo se puno ni trudili niti pokušavali doznati istinu!
Naravno, presudan je bio strah!
Mnogi koji su pokušali su stradali, ali sam nekako siguran da istina ne podnosi strah!!!
Onda su došla vremena političkih promjena u ovom dijelu svijeta pa smo, kao fol, dobili tu nekakvu demokraciju koja, zapravo, kod nas nije ništa konkretno promijenila osim što je pokrenula jedan novi rat gdje su opet izginuli Naši, a NJIHOVI su ostali na drugoj strani, jer nisu bili u ratu, pobjegli su, sačuvali su sve, pripremili se za preuzimanje vlasti i preuzeli ju!!!
I danas se pod njihovom palicom događa novo ZABORAVLJANJE!!!
Nova šutnja, nova zabranjena tema!!!
I danas je zabranjeno, ili skoro zabranjeno, pričati i o onima od 1945. do današnjih dana, a ponajviše o žrtvama Domovinskog rata!!!
Zapravo, kad vidimo sve i koliko se mi Hrvati premalo i trudimo da saznamo istinu, čak i tamo gdje drugi odrade ono što bi mi trebali!
Sjetimo se koliko je samo posmrtnih ostataka pronađeno i izvađeno po Sloveniji, po tim stratištima gdje su kosti izvađene, ali nitko se od Hrvata, poglavito ne vlasti, nije potrudio oko identifikacije tih kostiju!!!
Nitko, ili vrlo rijetki, su otišli i ponudili DNK za identifikaciju, a siguran sam da je bilo malo volje mnogi bi pronašli svoj smiraj!!!
Što je to tako?
Što sprječava Hrvate da pomognu pri identifikaciji, strah, nemar, zaborav, ne znam, ali znam da se moglo puno učiniti!!!
Na žalost, i u poslije Domovinskog rata događa se ista stvar.
Od politika se nije puno moglo očekivati ni onda ni sada, politike uvijek idu linijom manjeg otpora!
Ove sadašnje politike umjesto da Srbiju uvjetuju za bilo kakve pristupe igdje, pronalaskom nestalih, ratnom odštetom, a domaće Srbe sudskim procesima i osudama, oni ih uvode u vlas i u EU!!!
Ali ne, mnoge majke umiru ne znajući gdje su im kosti sinova!
One same su nemoćne, a oni koji bi to MORALI raditi, prvo vlast pa te razne Udruge kojih je puna Hrvatska i koje su same sebi svrha!!!
Takvima nije cilj ni pronaći nestale, ni naplatiti ratnu štetu, ni osuditi ubojice i zločince, njihov cilj je situirati sebe i svoje!!!
A narod postaje masa koja prestaje brinuti o svojim pokojnicima!
Narod koji radi vrlo malo na tome da pronađe kosti svojih nestalih, a kad im drugi pronađu tisuće i tisuće posmrtnih ostataka, taj isti narod, bliža rodbina, jer zna se tko nedostaje, nema se volje otići i pomoću DNK pronaći svoje nestale!!!
Eto, to me tjera u sumnju da smo postali narod koji zaboravlja svoje nestale i ne pronađene!!!
Jednostavno smo se podredili šutnji koja od NARODA pravi bezličnu masu koja puzi pred neprijateljima!!!