Piše: Ivan Filipović
Svako malo svjedočimo kako negdje u nekom od entiteta Hrvatima se upućuju prijetnje, Hrvatima se gazi po ponosu, Hrvatima se oduzimaju temeljna ljudska prava, Hrvatima se pale stjegovi, Hrvatima se ruše spomenici, dakle, Hrvatima se na sve načine daje do znanja da tu nisu dobro došli, tu na svojoj djedovini!!!
Zadnji takav događaj se dogodio na Kupresu.
Zapaljen je hrvatski stijeg koji je bio pored spomenika poginulim Vukovarcima u obrani Kupresa.
Dakle, Hrvatima čiji preci vuku korijenje s ovih prostora, a život ih je odveo u Hrvatsku.
Prije toga su napadnuti svatovi u zločinačkom entitetu, samo zato što su nosili hrvatski stijeg!!!
Još prije toga su po Središnjoj Bosni rušeni spomenici, paljeni stjegovi, uništavana groblja!
Udara se na temelje!!!
A temelji su poginuli za hrvatsku slobodu!!!
Temelj svake države je stijeg!
Država bez stijega i nije država, to je protektorat u kojemu protektor nacrta trokut, okruži ga petokrakama i kaže, evo vam stijega!!!!
Mi se zgražamo nad tim terorizmom.
Tražimo tko nas više mrzi?
Rezoniramo koje je paljenje “gore”, ono što čine Muslimani ili ono što čine Srbi?
A zapravo ne želimo vidjeti meritum.
Ili ne želimo ili se bojimo, ne znam što je?
A meritum kod obje strane, kod Muslimana i kod Srba, meritum je mržnja prema Hrvatima!!!
Meritum su poruke upućeni tim terorizmom, a one su; idite, niste dobrodošli tu!!!
I to je meritum.
Ali, mi bježimo od merituma pa nešto kao tražimo čiji je terorizam veći!!??
Pitamo se, kao, tko je veći krivac, jedni ili drugi, a zapravo bježimo od činjenica, od istine.
Kad pogledamo istini u oči i kad shvatimo da nam ni jedni ni drugi nisu prijatelji, da su nam i jedni i drugi dokazani ratni neprijatelji protiv kojih smo ratovali i koji su ratovali protiv nas, bit će nam puno lakše!
Jer, teško se događa da onaj koji je jučer pucao po nama, ubijao nas, ranjavao, oduzimao nam životni prostor, da će danas, skoro pa preko noći postati prijatelji, da se sve zaboravi kao da ništa nije bilo!!!
Izgleda da najdublje u zaborav tonemo mi Hrvati?
Ili smo malodušni, jadni i poplašeni, a u ratu smo dobri što je dokazano kroz povijest, ali smo u slobodi i mlitavi i mutavi!
Mi lako prelazimo preko tih stvari, dušmanima pružamo ruku pomirenja, a zapravo dobijemo ruku prevare!!!
Vjerujemo kako su i oni spremni na suživot, ali moramo biti svjesni da nam ni jedni ni drugi neće iskreno pružiti ruku pomirenja, jer, da bi čovjek pružio ruku pomirenja mora priznati i svoje grijehe!
Ako si, dakle, priznao svoj grijeh onda možeš pružiti ruku pomirenja!
Ako si priznao svoj grijeh onda možeš i tražiti oprost!
Ne, oni nikad ne priznaju da su oni grešni, svi su drugi grešnici, svi su drugi ubojice, svi su drugi ratni zločinci osim njih!!!
Ako slušaš Muslimane, mi smo za njih “UZP”, mi smo sve ono negativno, a obranili i nahranili ih, pa i izbjeglice im spašavali!!!
Ako slušaš Srbe, isto tako!
Mi dobro znamo istinu!
Poglavito ju znaju ratnici, jer su ratovali i s jednima i s drugima!
Znamo mi istinu, ali je problem što se kasnije u politike uvukli ljudi koji nisu imali veze s ratom i obranom, i koji ne znaju pravu istinu, koji su čak i u vrijeme rata trgovali i mešetarili svime i svačim, pa i ljudskim sudbinama!!!
Takvi i nisu nešto opterećeni traženjem istine.
Oni bacaju one otrcane fraze; zaboravimo prošlost, gledajmo u budućnost, moramo živjeti zajedno i tako u nedogled!!!
Narod ka čuje te priče, slegne ramenima i kaže, šta ćeš, mora se.
Ne mora se, ništa se ne mora osim umrijeti!!!
A i umiranje može biti svakakvo.
Možeš umrijeti dostojanstveno kao čovjek, a možeš umrijeti jadno i bijedno, kao zadnja kukavica, kao crv kad te netko zgazi i ti umreš!!!
Ne znam baš na koju smo varijantu umiranja mi Hrvati spremni?
znao sam u ratno vrijeme, a sad baš nisam siguran!!!