Ne smijemo dozvoliti da nam umrle odu u zaborav.


Piše: Ivan Filipović


U ova dva dana, Svih svetih i Dušnog dana, moglo se vidjeti puno toga.
Prije svega moglo se vidjeti ljudi koje rijetko viđaš.
Onda se moglo vidjeti i puno nepoznatih lica po grobljima, mahom potomci koji žive negdje daleko, a preci im počivaju snom mira tu.
Vidjelo se puno cvijeća i svijeća, svih vrsta i boja.
Ali se moglo vidjeti i grobova bez ičega.
Bez cvijeća i bez svijeća.
Ne znam za druga groblja, ali u našem groblju je bilo tako.
Bio sam u groblju i na dan Svih svetih, ali i na Dušni dan.
Prvi dan sam posjetio grobove svojih predaka, rodbine i prijatelja, položio cvijeće i upalio svijeće.
To su radili i mnogi drugi.
Drugi dan, na Dušni dan sam otišao u groblje i obišao ga uzduž i poprijeko.
Tražio sam grobove na kojima nije bilo ništa, ni cvijeća ni svijeća.
Našao sam deset takvih.
Upalio sam svijeću na svakome.
To su mahom grobovi onih čiji nitko tu više ne živi.
Nekako mi je izgledalo tužno da di pokojnici ni na te dane nemaju barem svijeću na svom grobu.
Upalio sam im svijeće, pomolio se i otišao.
Otišao sam puno zadovoljniji nego što sam došao!!!
Bez obzira što nam ti pokojnici nisu ništa u rodu, trebamo se i njih sjetiti barem u te dane.
Jer, i oni su nekad živjeli tu.
Proveli su svoje živote tu.
Potomci su im se raselili.
Danas tu nema nitko njihov.
Ali, mi smo tu, i ne smijemo ih prepustiti zaboravu.
Počivajte u miru Božjem, i molite se za nas.