Ako mi, sudionici tih stradanja, olako prepuštamo zaboravu svoje mučenike, što očekivati od generacija koje će o tome samo slušati ili čitati, ako i to???


Piše: Ivan Filipović


Prošla je 1942. godina, davno!
Prošao je krvavi listopad te godine!
Prošle su mnoge komemoracije tim žrtvama!
Mnoge u tišini!
U strahu!
U samoći!
U tuzi!
U bolnim sjećanjima!
I onda su došle mnoge javne komemoracije!
Veće ili manje.
Kako vrijeme odmiče sve više je i odmaka od tih komemoracija!
Zapravo, nije to odmak od komemoracija, to je odmak od tih stradalnika i tog vremena!!!
To je odmak od naših predaka koji su svojim životima zaustavili zlo!
Koji su svojom smrću nama ostavili život!!!
Ma ne treba njima ništa naše.
Ni komemoracije.
Ni sjećanje.
Ni spomenici.
Oni su već odavna tamo gdje trebaju biti, gdje idu pravednici!
Ovo sve što radimo, radimo sebi!
Ovo je ogledalo nas samih!
Ako mi ne držimo do svojih predaka i njihovih stradanja, kako očekivati od drugih to?
Izgubili smo sustav vrijednosti.
Odričemo se svoje prošlosti.
A ljudi, narodi, koji se odriču prošlosti ostaju i bez budućnosti!!!
Jer, budućnost nije ništa drugo doli prošlost u novom trenutku, vremenu!!!
Ukoliko se odreknemo prošlosti i onoga što smo bili, u toj nekakvoj budućnosti biti ćemo NITKO!!!
Bolna je činjenica vidjeti da u zaborav šalju svoje stradalnike ljudi koji vode taj nekakav društveni život tog mjesta i tog naroda!!!
Još bolnije je to isto gledati od ljudi iz duhovnih zvanja koji rade to isto, možda još i gore!!!
Vrijeme prolazi, godine lete, generacije se smjenjuju, a s njima zajedno odlazi i sjećanje na te koje ne bi smjeli zaboraviti!!!

Narod bez sjećanja je narod bez budućnosti!!!