U nepopunjenosti kalendara danima svega i svačega, netko se sjetio 21. veljače proglasiti Dan materinskog jezika.
Piše: Ivan Filipović
Materinski jezik je temelj na kojem počiva svaki narod.
Međutim, postoje narodi koji govore nečije tuđe materinske jezike, ili, ako nije tako onda su ti narodi okupatori tih zemalja!!!
Jer, njihovim dolaskom uništeni su domicilni narodi i njihovi jezici, ili su još samo u nekim rezervatima!
Takav je skoro sav Novi svijet.
Vratimo se u naše životne prostore.
Nešto ne primijetih da se baš nešto pretjerano zabaviše ni Hrvati ni Srbi.
Oba ta naroda imaju svoje materinske jezike.
Istina, ta dva jezika su u jednom trenutku i jednom sistemu bili jedan jezik, zvao se hrvatsko-srpski jezik.
To je bilo pod prisilom, no, ta dva jezika su postojala davno prije tog prisilnog “prisajedinjenja”!!!
Na dan materinskog jezika nije bilo ničeg posebnog kod ova dva naroda, možda tek usputno spominjanje.
Nešto su najglasniji po pitanju materinskog jezika bili oni koji su naciju dobili prije dvadesetak godina, tako što su se samo proglasili!!!
Još veći paradoks je što su svoj materinski jezik nazvali po samo jednom dijelu države u kojoj žive!
Vrhunac gluposti je što su uzeli dijelove iz hrvatskog jezika, dijelove iz srpskog i veliki broj turcizama!!!
Tako rade oni koji nemaju ništa svoje, sve su uzeli drugima!!!