Jugoslavene na tron, a Hrvate u zaborav!!!
Piše: Ivan Filipović
Imamo bezbroj dokaza da su sve hrvatske vlasti, poglavito od 2000. na ovamo, a poglavito zagrebačke vlasti, ove nove, mada ni one prije nisu bile nešto posebno bolje, više vrednuju sve druge nego Hrvate, a posebno hrvatske paćenike, stradalnike za hrvatsku stvar, uznike i sve one koji su na bilo koji način propatili i kažnjavani samo što su Hrvati i što su hrvatski razmišljali!!!
U zagrebu je puno takvih primjera, mada ni ostali dijelovi Hrvatske ne zaostaju.
Sjetimo se samo te 2006. godine kad je u Zagrebu umro Ivo Fabijan, nitko ni trepnuo nije!
Ivo je bio pjevač, uglavnom pjesama rodoljubne tematike, pa i nije bio interesantan vlastodršcima!!!
Ivo je pjevao Hrvatima, Hrvatskom Narodu, o Hrvatskoj i Slobodi Hrvatskog naroda, i to je bilo dovoljno da ga se ignorira!!!
Potom 2018. godine umire Oliver Dragojević koji je nedvosmisleno bio Hrvat i hrvatski orijentiran, koji je poslije rata obećao i održao obećanje da nikad neće pjevati u Srbiji koja izvršila agresiju na njegovu Domovinu!
I nikad nije otišao, za razliku od nekih njegovi kolega koji su pogazili riječ, ili kolegica koje su čak i rađale “srpčad”!!!
Te kolege i kolegice su svo vrijeme po svim medijima po Hrvatskoj i “glavne su zvijezde regije!!!
Međutim, njegova smrt nije ni izbliza rastužila tu službenu Hrvatsku.
Ali, nedugo poslije umre Jugoslaven Đorđe Balašević.
Zagreb se digao na noge!
Zagreb se “zamotao u crno”, oplakujući najvećeg Jugoslavena na prostoru bivše Jugoslavije!
Čak mu ćirilicom pisali oproštajne poruke u srcu Zagreba!!!
Dok je Ivo Fabijan pjevao o Hrvatskoj i Hrvatima, Balašević je pjevao Titu i Jugoslaviju, na zakletvu i u čast!!!
Stoga je i toliko žaljen od tih zagrebačkih i hrvatskih Jugoslavena!!!
Onda ove godine umire Aki Rahimovski, makedonski Albanac, pjevač Parnog Valjka.
O pjevačkim vrijednostima nema zbora, bio je pjevač vrhunskog kvaliteta, dobar dio svog života živio je u Zagrebu, pjevao je diljem bivše države, pa i šire.
Opet se događa slično kao i Balaševićom.
Zagrepčani cvile, tuguju, padaju u delirij, jer, eto, ode još jedan Jugoslaven!!!
A upravo ti Jugoslaveni su najbolje uspjehe imali baš u Zagrebu, pa i diljem Hrvatske, ali Zagreb im je bio “mirna i sigurna luka”!!!
Aki kao takav, jugoslavenski pjevač, postaje “idol” tim Jugoslavenima, Aki dobije grobno mjesto u Aleji hrvatskih velikana!??
Iste godine umre i Zvonimir Šeparović, Šeparović je bio dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, rektor Sveučilišta u Zagrebu, ministar vanjskih poslova Hrvatske, onivač i predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, bio je Hrvat!!!
Za Zvonimira, unatoč traženju obitelji i svim spomenutim dužnostima koje je obnašao, nije bilo mjesta u toj Aleji hrvatskih velikana!!!
Zvonimir je svoj smiraj pronašao na Mirogoju, u Gaju urni krematorij, jer, eto, nije bio Jugoslaven da dobije mjesto u “Aleji hrvatskih velikana”!!!
Ovo je moguće samo u Hrvatskoj, u Zagrebu i kod Hrvata!!!