Stepinac nije okrenuo leđa Vatikanu unatoč činjenici da mu je nuđeno SVE da to uradi, ali Vatikan okreće leđa Stepincu predajući sudbinu Njegove svetosti u ruke onih koji su mu sudili i otrovali ga!!!
I kažu kako se ljubav ljubavlju vraća!???
Piše: Ivan Filipović
8. svibnja 1898. godine u Brezariću pokraj Krašiće rođen je Alojzije Viktor Stepinac.
Bio je dragovoljac na Solunskom ratištu, a kasnije je posta svećenik, pa potom i kardinal.
No, ima nešto posebno što ga čini velikim.
A to je, svakako, njegova odlučnost da ostane vjeran Katoličkoj crkvi i Vatikanu, što ga je koštalo života.
Po završetku II. svj. rata počinje njegova kalvarija.
Komunisti su preko svojih službi pokušali na sve načine odvratiti ga os poslušnosti Vatikanu.
Tito mu je nudio status “božanstva” i neograničenu moć i materijalnu neovisnost sam neka okrene leđa Vatikanu i proglasi autonomnu “hrvatsku crkvu”.
On je to odbio, bez razmišljanja i odbacio sve ponuđeno, ostajući vjeran Katoličkoj Crkvi i Vatikanu!!!
Tim činom počinje njegovo tiho ubijanje!!!
18. rujna 1946. godine policija privodi nadbiskupa Stepinca.
Optužnica je podignuta već 23. rujna 1946. godine, glavna rasprava je počela 30. rujna, a presuda je donesena već 11. listopada 1946. godine.
Osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom građanskih i političkih sloboda za dodatnih 5 godina!!!
Samo ovih nekoliko podataka jasno govori da se radilo o čistom montiranom i unaprijed pripremljenom sudsko procesu, a poglavito brzina uhićenja, saslušanje, suđenja i presude, govori da je sve unaprijed pripremljeno!!!
19. listopada 1946. godine Stepinac je prebačen u lepoglavsku kaznionicu gdje je proveo pet godina.
Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. godine i prebačen je u župni dvor u Krašiću.
Na upit stranih novinara je li pušten na osobni zahtjev odgovorio je, ” Pustili su me na njihovu vlastitu želju”, a na pitanje je li pisao molbu za pomilovanje odgovorio je, ” Razlog zbog kojeg nisam tražio da me puste je taj što se ne osjećam krivim”!!!
Čitavo vrije robije, ali i uvjetne “slobode” Stepinca su sustavno trovali, što je potvrdio i dr. Ludwig Heilmeyer ustanoviš mu POLICITEMIJU, rijetku bolest krvi.
Bolest je godinama toliko uznapredovala da je više ništa nije moglo obuzdati i 10 veljače 1960. godine Stepinac umire.
Stepinac je uz ogromne pritiske crkvenih vlasti u Zagrebu, ali i stranih medija, dozvoljen pokop u prvostolnoj crkvi što se i dogodilo 13. veljače 1960. godine uz nazočnost preko dvadeset tisuća vjernika, a sve su nadzirale tajne službe!!!
Ako danas povučemo paralelu između Stepinca i aktualnog mu nasljednika, vidjet ćemo dva različita čovjeka, dvije različite persone.
Stepinac je odbio sve blagodati ovoga svijeta, svjestan da će ga to koštati života, i ostao vjeran Katoličkoj Crkvi i svome narodu!
Pitanje je kako bi postupio aktualni da se nađe u sličnoj situaciji???
Kako god, činjenica je da Bog misli na ovaj narod jer mu je podario ovakvog Velikana koji ga je sačuvao u vjeri koju će teško biti uništiti!!!