Koliko malo je potrebno kako bi se zaboravilo i ono što se ne bi smjelo zaboraviti???
Piše: Ivan Filipović
5. 2. 2022. godine bio sam na pokopu Ruže Franjić u Rumbocima.
Pokop ka i svi drugi.
Otišla je još jedna Ramska Majka staroga kova!
Ruža je majka osmero djece.
Mnoge Ramske majke su imale toliko pa i više djece.
Iznenadio me prilično mali pokop, s obzirom na činjenicu da su Rumboci najveće selo u općini.
Još više me iznenadila brojnost s obzirom na činjenicu da su Ružina dva sina poginula za Domovinu i Slobodu!
Ružin sin Mijo Franjić poginuo je u Vukovaru 10. 11. 1991. godine.
Mijo je pao braneći Hrvatsku!
Pao je u Vukovaru, a ubrzo je pao i Vukovar!!!
Ružin drugi sin Ivan zvani Kič poginuo je 28. 5. 1992. godine na Ravašnici!
Ono šte je Vukovar 1991. bio za Hrvatsku, to je Ravašnica početkom 1992. bila za Ramu!
Ružina tuga je bila neizmjerna, dva sina poginula za Domovine i Slobodu.
Mijo je život dao za Hrvatsku, i to u Vukovaru, domovinu svih Hrvata!
Ivan je život dao za Ramu, rodno mjesto!
Ni jedan od njih nije dvoumio, ni trenutka, Ustali su i stali u obranu!
Utkali su živote u temelje Hrvatske i Rame!
Što posebno boli na ovakvim pokopima.
Boli činjenica da se ne pojaviše oni koji su morali biti na pokopu!!!
Nema političara koji uživaju sve blagodati onoga za što su Ružini sinovi položili živote!!!
Nema tih mnogih Udruga koje, po svemu sudeći, postoje samo radi pojedinaca koji to koriste!!!
Ne znam je li u pitanju osobni ego ili zaboravnost?
Što god da je nije dobro!!!
Ovo je još jedna u nizu potvrda da ratnici i političari nisu imali isti cilj.
Ratnici su se borili za Slobodu i Domovinu, a političari za vlast i moć!!!
Stoga smo i osuđeni ropstvo, ili tuđinu ili domaćim prodanim dušama!!!