Piše: Ivan Filipović

 

Jesmo li kršćani ako gledamo u svojoj vjeri puno toga što ne pripada vjeri, čak puno toga što se kosi s vjerom, i mi to sve slijepo i nijemo gledamo i šutimo?

Jesmo li kršćani ako idemo na te vjerske obrede tek reda radi, tek da budemo viđeni, tek iz običaja, a nismo sigurni što zapravo tamo ni tražimo ni očekujemo?

Jesmo li kršćani ako slušamo i ispovijedamo se pred svećenicima za koje znamo da žive život nedostojan svog poziva?

Za koje znamo da su pedofili, da su pederi, da su kriminalci, da su lopovi, da su prevaranti svake vrste, i mi unatoč tom znanju u njima gledamo “Božje ljude”!!??

Jesmo li kršćani dolazeći nedjeljom u crkvu, obilazeći razna hodočašća i redovito se slikajući, a zapravo svjesni smo svega ovog naprijed navedenog?

Najmanje što bi mogli učiniti mi kršćani je zapitati se pred Bogom, jesmo li mi zaista kršćani???

Živimo li kršćanski ili smo kršćani tek što su nas kršćani rodili, što smo primili Sakrament krštenja, i što odlazimo u crkvu i primamo sve Sakramente koji idu po redu???

Je li to dovoljno da mi za sebe možemo reći da smo kršćani, unatoč činjenici da sve ovo nabrojano gledamo , slušamo i šutimo???

Nešto ne vidim odgovore na ovo pitanje, međutim, apsolutno sam siguran da u ovom svemu nešto ne štima!!!

I stoga mogu slobodno reći da smo, u najmanju ruku, koliko kršćani toliko i licemjeri, ako ne i više!!!