Piše: Ivan Filipović
Maćeha nikad nije mogla zamijeniti majku, dakle, majka je jedna i jedina, majka je ona koja je rodila, majka je ona koja bezuvjetno voli, majka je ona koja će sve učiniti za svoje dijete. A maćeha je nešto sasvim drugo. Maćeha je obično nužno zlo tog djeteta, ili djece, ona je odabiri djetetova oca čiji je cilj bio ugasiti neke svoje potrebe i taštine, ne vodeći računa o dječjim potrebama i dječjim osjećajima. U većini slučajeva te maćehe su viđene kao nekakve zle vještice koje nemaju ni ljubavi ni osjećaja prema djeci koju je tu zatekla. Pa evo i mi, naš kraj, naše mjesto, se otprilike tako nekako osjećamo kao djeca bez majke o kojima je brigu preuzela maćeha! I to tako traje već više od pola stoljeća. Kad govorimo o našem kraju, o Orašcu i Proslapu, onda bi to otprilike išlo ovako. Naša “majka” je umrla davno, umrla je dok smo još bili mali, zapravo umrla je onoga trenutka kad su ondašnji vlastodršci odredili potopiti naš kraj i ostaviti nas ni na nebu ni na zemlji. Od tada ovaj kraj i ovaj narod “kuburi” kako zna i umije, uglavnom ne baš najbolje! I tako do današnjeg dana. Sve vlasti su nas zaobilazile, zanemarivale, omalovažavale,… Nisu našli shodno, mada su imali obavezu i dali obećanje ovome kraju i narodu napraviti kompletnu infrastrukturu potrebu za normalan život, cesta, struja, telefon,… Ništa od toga nije napravljeno, napravljena je ta nekakva jadna cesta Izlaz Orašac koja ne povezuje ništa i koja nije ono što je trebala biti! To je tako kuburilo, nije se smjelo govoriti, ondašnji “predstavnici” ovog kraja i naroda su, uglavnom, bili partijski igrači koji nisu bili tu da brinu o narodu nego da da brinu o partiji, i to je tako i bilo! Promjenom vlasti mislili smo da će se promijeniti i odnos, međutim, skoro isto! Negdje 2000. godine su tadašnje županijske i općinske vlasti, na jedvite jade, uspjele iz dva pokušaja asfaltirati tu dionicu Izlaz Orašac. Urađeno je, što bi se narodski reklo i ne milo i ne uredno, ali eto, urađeno je, i kad usporediš ono što smo prije imali i što smo zvali cesta i ono što smo dobili, treba priznati ovo je bilo ne usporedivo bolje. Međutim, i to je bilo daleko od onoga što je trebalo biti! I onda dolazi 2019. godina kad aktualni načelnik dolazi na moj poziv na jedan sastanak u Mjesnu Zajednicu gdje pred punom učionicom obeća da će se u toj 2019-oj godini završiti ta dionica, uz još neke lokalne dionice, i još produžiti prema Kedžari, a to je bilo negdje u prvom kvartalu 2019. godine!!! Doduše, rekao je, ako ne stignemo sve onda ćemo u 2020-oj sve završiti. I što se događa? U 2019-oj su prvo skratili od čitave ceste na 4 kilometra, obilježili, i to je tako trajalo, stalo obilježeno. Onda su skratili na 2,5 kilometra, opet su bilježili i opet je čekalo. Kasnije su krenuli nekakvi radovi, škarpiranje ili kako se to već zove pored ceste, to je trajalo nekoliko dana i stalo, i prošla je ta godina tako bez metra asfalta!!!
Ništa nije napravljeno, prošla je 2019-sta, krenula je 2020-a, i evo sad je krenulo prvo asfaltiranje. Smanjili su sa tih 2,5 kilometara na 1800 metara ili 1,8 kilometara i od tud krenuli prema Izlazu!?? Evo, izvode se radovi na tih 1,8 kilometara.
Vraćam se na početak priče, odnos maćehe prema “vlastitoj djeci” i prema “pastorčadma”!
Dakle, maćeha koja je zatekla “pastorčad” i koja je u međuvremenu rodila vlastitu djecu nema isti odnos prema toj djeci!!!
Ona svoju djecu hrani posebno, a ono što ostane njima daje “pastorčadma”, i ne zanima je jesu li se “pastorčad” najela, je li im bilo dovoljno, ne, to je to, uzmite i gubite se, ako nešto progovoriš nije isključeno da nećeš dobiti i po prknu!
Upravo se to događa nama!
Ova općinska vlast, a sve prije da budemo jasni, uglavnom su bile maćehe prema nama, davale su nam na kapaljku i kad više nisu mogle slušati “naš plač”!!!