Piše: Ivan Filipović

 

Gledam ovu ljepotu i ne mogu je se nagledati.

Ne mogu je se nagledati unatoč činjenici da tu živim stalno.

Bože hvala ti, neizmjerno ti hvala što si nama dao ovakvu ljepotu, što si dao čast da se u Njoj rodim, u Njoj živim i u Njoj završim životni put!!!

Ja vjerujem da svako mjesto na svijetu ima svoje ljepote, svoje čari, poglavito za onoga tko je tu rođen, tko tu živi, i tko to smatra svojom rodnom grudom, vjerojatno mnogi slično doživljavaju svoje mjesto kao i ja svoju Ramu!??

Međutim, obišao sam puno toga, i nigdje ne vidjeh i ne nađoh ovakve ljepote!!!

Možda sam subjektivan, možda iz mene progovara taj moj lokal-patriotizam, ali, iskreno, nigdje ne vidjeh ovakve ljepote!!!

Dakle, ovakvu ljepotu treba znati cijeniti, treba znati voljeti, treba znati poštivati!

Za ovo vrijedi živjeti, ali za ovo vrijedi i umrijeti!!!

To su puno puta kroz povijest pokazali naši preci.

Generacijama su naši preci živjeli u ovoj ljepoti, s možda različitim krajolicima, i ginuli za ovu ljepotu, jer da nisu ne bi mi danas bili tu!!!

I mi smo ginuli za ovu ljepotu!

Siguran sam da će i naši potomci ginuti za ovu ljepotu, barem neki i bude li trebalo!

Generacije će se mijenjati ali ljepota će ostajati, i uvijek će biti onih koji će ju neizmjerno voljeti i koji će za nju biti spremni i poginuti!!!

Jer, samo jedno mjesto na svijetu se zove DOM!

Sve drugo su kuće, vikendice, zgrade, stanovi, ali samo jedno mjesto se zove DOM!!!

A moj DOM je tu, u mojoj Rami, na mojoj Proslapskoj planini!

Jer tu je mjesto mog prvog plača, mog rođenja, mog djetinjstva, dobrog dijela mog života, i nadam se da biti će i mjesto mog zadnjeg počivališta, kad Svevišnji odredi!!!