Ima jedna duga cesta, bez početka i bez kraja…

 

Piše: Ivan Filipović

 

Tako bi se moglo pričati o ovoj našoj cesti Izlaz – Orašac.

Dakle, to je cesta koja je duga nešto manje od 12 kilometara, na toj dionici, i koja je u vrijeme rata bila Cesta spasa, jedina cesta kojom su Hrvat ovih prostora mogli otići u slobodni dio svijeta.

Negdje pred sam kraj rata tu su cestu bili pripremili za asfalt, UNFROFOR, međutim, na žalost, po tom pitanju na žalost, stao je rat i stali su svi radovi!

I evo, konačno prošle godine dođosmo na red.

Potpisan je Ugovor za izgradnju te ceste.

Prvo su bila obećanja da će ići čitava dionica, onda su u međuvremenu skratili na 4 kilometra i odmjerili, da bi na kraju smanjili na 2,5 kilometra.

Započeto je nešto na ta 2,5 km, malo je nešto zaprpano i stalo je, i to traje evo skoro godinu dana, evo sad se nešto radi, počelo se,…

Za malo manje od godinu dana radova urađene su pripreme za 1800 metara duljine!

Dakle, kažem nešto manje od godine je prošlo, ako se ovim tempom radilo, trebati će nam puno godina da se ova cesta završi!!!

Nije mi ovdje namjera tražiti krivca, mada je krivac i očit i poznat, i jasan kao dan!

Ali sam ovdje samo htio ukazati na aljkavost i neozbiljnost našeg sustava, i upravljačkog i radnog, i izvođača radova i investitora!!!

Čekali smo ovu cestu od 1968., mnogi ju ne dočekaše, jedni su umrli čekajući, drugi su otišli u druga mjesta živjeti, a samo uporni još čekaju!!!

Valjda ćemo dočekati i taj dan???