Piše: Ivan Filipović

 

Kako nam je ovo čudno vrijeme ograničilo štošta u životu, tako nam je na drugoj strani oslobodilo puno vremena, dalo nam ga na pretek, dovoljno da mi koji živimo po selima imamo i vremena i prostora za beskonačne šetnje i razmišljanja.

Dakle, jedino nam to ne mogu uskratiti, evo sve drugo pokušavaju.

Međutim, u tim beskonačnim šetnjama i razmišljanjima čovjeku svašta pada na pamet.

Sjeća se štošta, tako sam vratio u sjećanja ta ratna vremena i te dane koji su proživjeli ovaj narod i ovaj kraj.

Sjećam se dobro, u jednom trenutku je Rama skoro okružena neprijateljima, jedini prostor koji je stalno bio slobodan i kuda se moglo izlaziti i ulaziti, je prostor između Ravnog i Doljana, Put spasa kroz Vran.

Jedna petina zatvorenog kruga oko Rame je bila pod našim nadzorom, sve drugo su nadzirali neprijatelji!!!

Bez obzira na širinu tog prostora, to je uvijek bio čvrst i siguran prostor za prolaske.

I tada, u tim najgorim i najcrnjim vremenima, mislim na one na prvim crtama i rovovima, kad je krv bila svuda oko nas, kad su nam prijatelji ginuli, kad su nam prijatelji ranjavani, imali smo gdje zbrinuti te svoje ranjenike.

Tada je u Rami postojala Ratna bolnica, koja je bila, za ono vrijeme i za one uvjete, jedna od boljih!!!

Dakle, tu su spašeni mnogi životi, riješeni mnogi ranjeni, oni najteži su evakuirani od Splita do Amerike.

Međutim, tada, u to vrijeme, kad je rat bjesnio sa svih strana, kad je svatko svakome bio neprijatelj, mi smo tada imali Ratnu bolnicu, a ta Ratna bolnica je nama na prvoj crti davala dodatnu sigurnost da ćemo, ako ne daj Bože, i budemo ranjeni i preživimo, biti spašeni u našoj Ratnoj bolnici!

I to se dogodilo, ne jednom našem prijatelju, našem ratniku!

I zaista, ti ljudi u Ratnoj bolnici, ti liječnici, te sestre, su posebni heroji toga vremena!!!

Dakle, ja ih komotno stavljam u istu ravan s nama na prvoj crti!!!

Mi smo na prvoj crti stali i rekli, ne može dalje, ni koraka, oni su tu na svojoj prvoj crti dočekali svakog našeg ranjenog prijatelja i rekli, nećeš umrijeti, mi ćemo te spasiti!!!

U većini slučajeva je tako i bilo, bilo je i onih slučajeva gdje nisu mogli pomoći, na žalost!

Sad imamo situaciju, ne znam kako je nazvati, ne znam kako je definirati, a ne pogriješiti!??

Postoji nekakav virtualni neprijatelj o kojemu svi pričaju, a kojega još nitko nije vidio, a svi ga se boje za ne vjerovati.

Čak gledam svoje prijatelje s prve crte koji tada nisu znali što je strah, danas se kod njih osjeća strah!??

Dakle, što mi reče jedan prijatelj, prijatelju, onda smo znali iz kojeg pravca ide neprijatelj, okrenuli smo lice prema njemu i čekali spremni, i znali smo ako smo mi dovoljno spremni i budni da nam ne može ništa!

Međutim, sad je drugo vrijeme, sad ne znaš otkuda neprijatelj dolazi, ne znaš gdje kopati rovove, gdje se okrenuti, odakle čekati, ne znaš pravac djelovanja toga virtualnog neprijatelja!??

I kad povežem ovu situaciju i ratnu situaciju, trideset godina odmaka, tehnološki i svaki drugi napredak, danas smo puno manje spremni boriti se sa smrću nego tada!!!

Tada smo imali Ratnu bolnicu o kojoj se može pričati danima i o kojoj se mogu knjige pisati, a što danas Rama ima po tom smještajnom pitanju!??

Imamo neprijatelja kojega nitko ne vidi, i ne znamo koliko će biti ugroženih Ramljaka od tog neprijatelja!??

A mi zapravo sad imamo pred Domom zdravlja jedan mali svadbeni šatorčić, prazan, bez igdje ičega, koji će eto, poslužiti kao, iskreno ne znam čemu?

I da, imamo još u pričuvi “ekonomiju” koja je privatno vlasništvo i kao takva budi sumnju u mutne radnje, u kojoj će biti smješteni prvi “ranjenici” od ovog “virtualnog neprijatelja”!!!

Sad, kako usporediti devedesete i ovo vrijeme?

Teško!

U ono vrijeme, kad se stvarno ginulo, kad su postojali stvarni neprijatelji sa obadvije strane, imali smo Ratnu bolnicu, imali smo sigurnost da će nam tu, ako ništa drugo, ukazana prva pomoć i odlazak u bolnice na sigurnom!

Posebnu zahvalu upućujem, od terenskih sanitetskih službi koje su činili vozač i sanitetlija, koji su dolazili na lice mjesta, preuzimali ranjenike i vozili ih do Ratne bolnice, to su također bili heroji, i bilo je slučajeva gdje su ginuli spašavajući tuđe živote!

Dakle, naglašavam, to su po mome mišljenju heroji ravni onima s prve crte i iz rovova, i svima njima koji su sudjelovali u tome, kapa do poda!!!

Ne bih htio nikoga imenovati, jer koga god spomenem, a druge ne spomenem napravio bih grešku, a to mi nije namjera, svi, ali baš svi, od vozača saniteta do kirurga ili nekog drugog specijaliste koji su radili u Ratnoj bolnici, svima njima kapa do poda!!!

Što danas možemo očekivati od tog malog svadbenog šatorčića, ili od te “ekonimije” za koju jedino pouzdano znamo da će njezini vlasnici kad ovo sve prođe uzeti debelu lovu za te svoje usluge koje su “velikodušno” “ustupili” Rami!!??

Zašto ne bi danas, u vrijeme ovog virtualnog neprijatelja, ponovno aktivirali Ratnu bolnicu?

Dobro, ako je već prodan objekt u kojem je bila, nije valjda prodana i oprema iz Ratne bolnice?

Prozor ima dobru sportsku dvoranu u koju može stati sva oprema Ratne bolnice i koja može u vrijeme ove neposredne opasnosti poslužiti svrsi!

Dakle, montirati opremu i čekati spremni i spremno dočekati tog virtualnog neprijatelja, a maknuti onaj svadbeni šatorčić!!!