Piše: Ivan Filipović
Kao seoska djeca maštali smo o raznim različitostima, naravno, svatko na svoj način i svatko o svome idealnom životu.
Jedni su se zamišljali kao dobri nogometaši, čak vrhunski, drugi kao dobri pjevači, treći kao uspješni liječnici ili liječnice, četvrti kao uspješni biznismeni, peti kao slavni glumci ili glumice, šesti ovo ili ono, samo nas je nekoliko bilo ne određeno.
Među tima sam bio i ja.
Uvijek sam puštao životu da me vodi, pa kamo me dovede.
Nisam bio opterećen ničim konkretnim, išao sam u školu kad mi se išlo, družio sam se s kim sam htio, volio koga sam volio, i tako, život tekao, a ja išao kamo sam htio i radio što sam htio.
U jednom trenutku svi smo se razišli, svatko svojim putom.
Netko je ostvario snove, netko im se približio, a većina se uklopila u ono što se nudilo.
Ja sam uz povremene izlete ostao na rodnoj grudi, prihvatio ono što mi je život ponudio, i evo me i danas tu gdje sam ponikao.
Zadovoljan sam svojim životom, no, možda je to zbog toga što nisam previše očekivao od života?
Možda sam shvatio na vrijeme, što su ti životna očekivanja veća, veća su ti i razočarenja!?
Pratio sam životna događanja, ono što nisam mogao prilagoditi sebi ja bih prihvaćao, i tako sam puno lakše sve podnosio i sve prihvaćao što mi život priušti.
Danas kad smo negdje polovini životnog puta, i kad se sastanemo u rijetkim prigodama, likovi s početka priče, i kad kroz razgovor probamo analizirati svoje živote, naslušamo se svega!
U ono vrijeme maštanja Zagreb nam je svima bio san snova, nešto što se činilo nedostižno, a čemu smo svi težili, ili barem mnogi.
Neki su se dočepali Zagreba, nekima je ostao sanak pusti, neki su tek prošli kroz Zagreb, a neki su i dalje otišli.
Ima onih što su čak i nadmašili svoja očekivanja od života, i takvi više ne dolaze na rodnu grudu.
No, puno je više onih što nisu dostigli ono o čemu su maštali, ali su prihvatili život i žive ono što imaju!
E, baš ti su za vrijeme tih rijetkih susreta i druženja najglasniji!
Te oni su ovo, te oni su ono,…
I svi, nekako, očekuju od mene koji sam ostao tu da im otvorim dušu i počnem kukati na život i sudbinu.
Vidim im po licima da očekuju neku tužnu ili razočaravajuću životnu priču na koju su oni spremni djelovati “tješiteljski”!
Poslije svih tih ispričanih životnih priča došao je red i na moju.
I počeo sam.
Evo, sve sam vas saslušao, imate svoje životne priče s kojima ste očigledno ponosni, koje vas čine sretnima, i ja ih prihvaćam takve kakve ste mi ih ispričali.
A što se mene tiče, ja sam sa svojim životom potpuno zadovoljan.
Nisam završio te neke velike škole, nisam u tim nekim velikim i čudnim biznis vodama, nisam ni pjevač posta, a silno sam želio, što ne znači da neću, ne živim u Zagrebu, djeca mi ne studiraju vani po tim nekim moćnim koledžima,…
Ali sam jako sretan i zadovoljan sa svojim životom.
Kad bi opet bilo ispočetka, vjerojatno bi sve ponovio, ili skoro sve.
Ponosan sam na svoj život.
Ponosan sam što sam sudjelovao u ustroju i obrani Domovine!
A mogao sam pobjeći kao i mnogi!
Ponosan sam što na rodnoj grudi mogu osigurati djeci svojoj kruh svagdašnji, i ostale životne potrepštine!
Ponosan sam što primjerom pokazujem da se i na rodnoj grudi može živjet!
Ponosan sam što danas moja djeca mogu odlučivati gdje će ostvarivati svoje snove, a bez da im ja namećem rješenja!
Ponosan sam što vama danas mogu sve ovo reći, tu na rodnoj grudi, tu u svojoj, našoj, Rami!
I još ću vam samo ovo reći, prijatelji, svi smo kao djeca maštali o Zagrebu, neki ste ostvarili te snove, a ja vam s ponosom kažem Zagreb je tamo gdje si sretan!!!