Piše: Ivan Filipović
P: Prijatelju, pozdrav i pitanje, otkuda te u politici?
O: Prvo, ja nikada nisam bio niti sebe smatram političarom.
Početak devedesetih sam kao i većina mojih vršnjaka dočekao s puno nade, vjere i očaranja.
Nadao sam se da je konačno došao kraj svim hrvatskim patnjama.
Vjerovao sam da je došlo vrijeme kad će svi narodi zarobljeni komunizmom osjetiti slobodu i u njoj provesti ostatak života.
Očaran sam bio tom čašću i privilegijom da moja generacija i ja možemo biti ti koji će ostvariti tisućljetni san naših predaka i stvoriti slobodnu državu Hrvatsku kao i slobodnu BiH u kojoj će naš hrvatski narod biti jednak s ostalim narodima koji tu žive.
Bez kalkulacija smo ušli u taj izazovni ali i opasni projekt; HOD KA SLOBODI.
Ona prva skupina je zaista krenula bez kalkulacija, i oni su istinski dragovoljci, sve ostalo je mobilizirano!
Bili smo stalno pod nadzorom policije i UDBE, pratili su sve naše korake i poteze, ali kotač povijesti se zakotrljao i nitko ga više nije mogao zaustaviti.
Kad su vidjeli da su promjene neizbježne mnogi su se uvukli u naše redove, a mnogi su pripremali teren za ulazak i zauzimanje dobrih položaja!
P: Do kad je trajao taj zanos i očaranost?
O: Zanos zapravo traje sve do danas, pa i danas, jer zanos je nešto što ne nestaje tek tako, i on je nazočan sve dokle postoje opasnosti i prijetnje da sruše sve započeto i ostvareno.
Sama spoznaja da smo uradili nemoguće, da smo ostvarili ono za što su do jučer mnogi ginuli i zatvarani ostavlja zanos na životu i u funkciji.
A očaranost je nešto drugo.
Ja sam, a vjerujem i većina nas iz toga vremena, bio očaran svime; trenutkom, vremenom, situacijom, prilikom, ukupnom atmosferom,…
I nedugo poslije su uslijedila razočarenja, jer samo očaran čovjek može postati razočaran, sve drugo je drugačije!
Zapravo razočarenja su počela i prije samih izbora i veličanstvene pobjede.
Počela su, barem za mene, onoga trenutka kad su se partijaši i udbaši približili i uvukli u Pokret!
A poslije izbora su zapravo oni preuzeli Pokret pod svoje, na razini BiH, a kod nas su uzimali sve više maha i sve više ih je ulazilo i zauzimalo položaje kao da su oni sve to iznijeli na svojim crvenim plećima!
No, nas nekoliko koji smo bili protiv toga nismo mogli ni spriječiti ni išta promijeniti, jer, odgovor je bio; trebaju nam kadrovi!?!?
P: I rat je sve promijenio?
O: Baš tako, rat je sve promijenio, jer rat su “službe” i osmislile i započele baš da oni mogu doći do svih važnih položaja!
Znali su oni, ako zarati, da će opet oni koji vole svoje, stati u obranu svoga, a oni će dotle sve urediti po svome!
Dok smo mi smišljali kako organizirati obranu Doma i Domovine, oni su smišljali kako uzeti sve što se uzeti može.
Opet su uglavnom isti, počeli i završili organizaciju obrane, prvo kupovali sebi oružje na crnom tržištu, kasnije na sve načine dovozili naoružanje i opremu, i usput ustrojavali obrambene snage.
I kod nas u Rami su oni zauzeli sve pozadinske položaje, oni koji nisu pobjegli, a na prvu crtu su išli samo “obični, mali hrvatići” koji nisu znali za prevare i koji su bili Spremni za dom i živote dati!
Oni najbolji među nama su svoje živote ugradili u slobodu Rame, Hrvata, BiH, Hrvatske, a i mi smo bili Spremni, ali smo imali sreće!
No, najveća moja razočarenja dolaze po završetku rata.
Osim što je prestalo ubijanje, ništa se dobroga nije dogodilo nama Hrvatima!
Ono što smo krvlju obranili uzeli su nam za “zelenim stolom”!
Pljunuli na sve poginule za slobodu!
Pogazili po još svježoj prolivenoj krvi najboljih kćeri i sinova, i zadnji čavao u lijes hrvatske slobode zakucali su izručivanjem u Hag onih koji su trebali biti nagrađeni, a ne suđeni!!!
Ni u Rami nije ništa bolje.
Oni što su bili na prvim crtama su po završetku rata otišli tražeći kruha za svoje obitelji, jer ga za njih tu bilo nije!
Oni iz pozadinskih postrojbi su se osigurali raznim pogodnostima, sumnjivom privatizacijom, sumnjivim odličjima, sumnjivim činovima, sumnjivim položajima u vojno-obavještajnim krugovima!
Čast poštenim iznimkama!
I još kad im se priključe oni dezerteri koji su se vratili na gotovo i kupili sve što se moglo kupiti, a sve je bilo na prodaju, čak i obraz, onda se zatvara taj začarani krug koji ni danas Rami ne da mira ni spokoja!
P: Ima li išta dobroga s čime bi branitelji mogli biti zadovoljni?
O: Ima, ali ne puno.
Zapravo svaki je ramski branitelj zadovoljan činjenicom da je Rama ostala ne pokorena i ne poharana, i da se nije ponovila 1942., i to je najveća nagrada svima onima koji su branili Ramu!
Sve drugo je dvojbeno.
P: Kako misliš?
O: Pa lijepo.
Evo vidiš što sve rade one snage s početka priče koje hoće Rami nametnuti neke nove “vrijednosti” koje nemaju baš nikakve veze s Ramon!
Vidiš da su te snage uzele maha, vidjevši da ih neće stići zaslužena kazna pa sad opet mlataraju svojim crvenim krilima praveći crnu sjenu iznad Rame!
Zapovjednike su nam rastjerali raznim metodama, a obavještajno podzemlje hoće potpunu kontrolu nad ukupnim životom Rame, a napose nad ogromnim ramskim proračunom!
Tu su se udružili crkveno-svjetovna udbaško-obavještajna mafija i na očigled svih ramskih branitelja ubijaju Ramu, i duhovno i materijalno!!!
P: imaš li poruku za branitelje?
O: Imam.
Dignite glavu, uspravite kičmu i uzmite stvar u svoje ratničke, čiste i ne okaljane ruke, i ostavite Ramu potomcima onakvu kakvu su nama ostavili, ponosnu i čistu!!!
Hvala ti prijatelju, i nadam se da će čuti oni koji trebaju čuti.
Pozdrav i svako ti dobro.
Hvala i tebi i pozdrav.