Odlasci.

Piše: Ivan Filipović

Svaki odlazak je tužan.
O, kako tužno zvuči, još tužnije izgleda kad se odlazi.
Svi su odlasci tužni, manje ili više, a posebno dvije vrste odlazaka na mene ostavljaju nekako poseban dojam.
To je onaj zadnji odlazak koji nas sviju čeka, odlazak s ovoga svijeta, koji je sam po sebi neminovan i koji jedina pravda na svijetu koja čeka sviju, bez obzira na moć i bogatstvo!
Dakle, tu se ništa ne da promjeniti.
Ali ovaj drugi odlazak koji mene posebno pogađa, odlazak trbuhom za kruhom.
Posebno me pogađa odlazak onih koji su bili spremni i živote dati za taj komadić zemlje na kojem su rođeni, živjeli i bili spremni i umrijeti za njega!??
I danas, kad gledam te ljude kako odlaze u nepoznato, u nekakvim kasnim godinama, sve bliže onome odlasku koji nas sviju čeka.
E to boli!
To posebno boli!!!
Kad se glava gubila nitko ih otjerati nije mogao!
Ostajali su svemu pa i smrti unatoč i usprkos!!!
A sada, odlaze ne pod pritiskom dušmana, već zbog nebrige “svojih”!!!