Razgovor s majkom koja je ostala sama pored svojih devetero djece.

Piše: Ivan Filipović

Nedavno sam, prolazeći pored kuće jedne starice, čuo glas sa prozora, hoćeš li to u trgovinu da mi poneseš kesu kave?
Hoću, rekoh.
Evo ti pare ponesi mi kesu kave.
Dobro, donijet ću.
Otišao sam i kupio joj kavu, šećer i još štošta.
Svratio sam, dao joj stvari i sjeo na trenutak.
Dao sam joj kesu, a ona je pogledala i rekla mi, ja sam samo kavu tražila
To je puno para?
To je od mene, nisi dužna ništa.
Malo se nećkala, ali je na kraju pristala, pod uvjetom da popijem s njom kavu i rakiju.
Može, rekoh.
Dok baka pripremala kavu započeli smo razgovor.
Prije je donijela rakiju i nalila po jednu sebi i meni.
Pričali smo svemu.
Ona je vodila razgovor, ja sam tek odgovarao na pitanja.
Starica je bila puna mudrosti i životnog iskustva.
Proživjela je ona puno toga.
Rodila je devetero djece.
Preživjela dva rata.
Ostala udovica.
Odgojila djecu i uputila ih spremne u život.
Pili smo kavu i pričali.
Razgovor s njom me opuštao.
Pored onih silnih govorancija s malih ekrana izrečenih od raznih prevaranata, ovo je padalo kao terapija!
Ali, kad smo dotakli temu djece, kao da se u toj čvrstoj starici nešto prelomilo.
Oči su joj zasjale nekim čudnim sjajem.
Hvala Bogu još me zdravlje služi.
Mogu sebi i o sebi.
Bog mi je dao zdravlje da mogu sve što mi treba.
Dao mi je snagu da podnosim ove svoje samačke dane.
Eno gledam one dvi sestre, stare cure, nisu se ni udavale, nemaju nikoga, i žive kao i ja koja sam ih devetero rodila, same.
Ali što ćeš?
Bog zna kako mora biti.
Nije ovo lako.
Od svih ovih poslova i tereta koji radim teže mi pada to što od svoje devetero dice nemam nikoga!
Iz krajička oka joj kliznu suza.
Ona ju vješto obrisa i nastavi.
Svašta sam ja proživjela u ove svoje 84 godine.
Ali ovo bez dice je najteže što sam proživjela…
I opet joj se ote suza.
Pa druga, treća…
Više ih nije mogla zaustaviti.
Još je samo uspjela reći; ” Sine, teška su ovo vremena, teža od zemlje”….