Piše: Ivan Filipović
Po završetku rata opet počinju muke Hrvata Rame koji se nisu uklapali u novi sistem.
Ta novo pridošla “narodna vlast” je tražila i izmišljala načine kako zagorčati život Hrvatima Rame, i ne samo Hrvatima već i Muslimanima u manjem dijelu, koji nisu objeručke prihvaćali tu “narodnu vlast” kao “najrođeniju”!
Nije bilo dovoljno onih uvezenih iz Nevesinja i okolnih brda koji su bili zaduženi za preodgoj ili kako bi oni rekli “prevaspitanje” neukog ramskog puka pa su pristupili “vrbovanju” suradnika iz domaćeg pučanstva!
Nije to ni bilo tako teško, jer uvijek se nađe onih spremnih za suradnju sa svakim zbog osobne koristi bez obzira što je to što rade štetno za njihov narod!!!
Kad su unovačili dovoljan broj suradnika krenuli su sa torturama.
Za mjesto izvršenja su odabrali staru kapelu na Šćitu.
Nije to bilo slučajno, htjeli su pokazati hrvatskom-katoličkom puku Rame što ih čeka ako se ne odreknu svoje nacije i vjere!!!
Ali su s tim pokazali da baš u samostanu imaju svoje ljude jer tamo je boravio i Tito!!!
To se kasnije dokazalo u šezdesetim, kad je planirano jezero, no o tome kasnije.
Prvo su ti uvezeni oznaši potpomognuti domaćim pojačanjima pokazivali svoje brutalnosti na onima uglednijim Ramljacima koji su bili u hrvatskoj vojsci ili su bili protivnici onih iz šuma koji su sebi tepali da su “narodna vojska”.
Najdraže im je bilo mučiti one što su bili s Geganom pa se predali.
Grozne muke su prolazili oni koji su se predali tim zlikovcima!
Znam to iz prve ruke jer među njima je bilo njih nekoliko rođaka mi s ćaćine strane koji su kasnije u rijetkim trenucima opuštanja govorili da su proklinjali dan predaje!!!
Nisu poštedjeli ni rodbinu i pomagače tih dok se nisu predali.
Grozne trenutke su proživljavali kada bi im u kuće upali ti “narodni vladari” koji su uz pogrdne riječi radili i teška batinanja i premlaćivanja sve do iznuđivanja prisilnih priznanja.
U teškim trenucima su priznavali i ono što nisu učinili, a neki su sve pretrpjeli bez priznanja!
Posebna “poslastica” tih mučitelja bila su vješanje zarobljenika za noge i držanje u takvom položaju i po nekoliko desetaka dana.
Jednog su moga mještanina mjesecima držali tako pa je kad su ga pustili trebalo vremena da opet nauči hodati!
Drugi “specijalitet” mučitelja je bio “rastezanje”.
To su radili tako da bi svezali posebno svaku ruku i nogu i onda ih tako razvlačili do pucanja kostiju i hrskavica!!!
Ali, istovremeno s tim “mučilištem” radili su i mnoga ubojstva!
Svi oni koji su njima bili sumnjivi su vođeni na mnoga saslušanja i usputna batinanja i bili izvrgnuti prisilnim priznanjima nečega s čim nisu imali veze!!!
Veliku, rekao bih presudnu ulogu u tomu su imali domaći suradnici koji su tim činom izgrađivali svoje suradničke karijere, koje su, kasnije će se ispostaviti, naslijedili njihovi potomci!!!
Mnogi Ramljaci su nestajali poslije tih tortura!
Nekima se ni danas za grob ne zna!
Neki su danima bili u jarku bez prava na pokop dostojan čovjeka!
Na žalost, i za ovo imam primjer iz obitelji, bliži rođak s materine strane je ubijen od strane tih krvnika i “bačen” pored puta, a njegov rodbini je uskraćeno pravo na pokop dostojan čovjeka!!!
Što je još tragičnije, ubijen je po nalogu domaćeg oznaša iz Rumboka što je bilo opće poznato, ali strogo zabranjeno pričati o tomu!!!
Tek nakon dugotrajne i mučne procedure kada je udovica pokojnika tjednima molila “narodnu vlast” da ukopa pokojnika odobreno joj je, ali bez sprovoda, što je pozorno “nadgledao” domaći izdajnik!!!
Godinama pa i desetljećima poslije Ramljaci su bili pod posebnim povećalom te “narodne vlasti”!!!
Sve te godine, pa i danas potomci tih oznaša rade slične stvari kao i njihovi preci!
Rama je i danas u raljama raznih perićkića, anđukića, i sličnih, o čemu neki drugi put!!!
Nastavlja se…