Građani, što je to?
Logika stvari nalaže da su građani stanovnici nekoga grada isto što su i seljani stanovnici nekoga sela ili mještani stanovnici nekoga mjesta.
Svi ti stanovnici jedne države bi po logici trebali biti državljani te države, bez obzira na mjesto življenja, vjeru ili naciju.
No, u novije vrijeme, kako tehnologija napreduje, tako je i izmišljeno novo značenje riječi građanin.
Jeli to djelo tehnologije ili nečega drugoga, prosudite sami.
Činjenica je da je kod nas u BiH pored svih poznatih i priznatih naroda i nacija rođena jedna nova “nacija” koja sebe naziva građani.
Pokušajmo analizirati kako su nastali i kako nastaju ti građani. Ima više načina kako nastaju, pa evo spomenuti ćemo samo one najzanimljivije.
U ono vrijeme, vrijeme komunizma ta riječ je bila omiljena iz dva razloga, onima “naprednijima” je davala mogućnost da izađu iz svojih nacionalnih okvira i smjeste se u novi tabor koji je sve više dobivao na cijeni, barem kod političkih “elita”, jer običan narod je i dalje bio ono što je; Hrvati; Srbi, Muslimani, Slovenci, Makedonci, Albanci, Crnogorci,…
Drugi razlog popularnosti te riječi je bio u tome što je ona davala mogućnosti i onima iz mjesta i sa sela da postanu građani. Cilj partije je bio da u čovjeku ubije i uništi ono nacionalno i da mu naglasi to građansko!
Drugi način nastajanja građana su miješani brakovi. Miješani brak je najplodnije tlo za nastajanje i uzgoj građana. Primjer, miješani brak između Hrvata i Muslimanke ili Muslimana i Hrvatice idealna je platforma za uzgoj građana. To počinje otprilike ovako, pojavi se ta ljubav, ona cvijeta i razvija se do točke ključanja, a poslije toga slijedi brak. Ta prirodno-kemijska reakcija iz svoga sjedinjenja izrodi djecu, ali i čitav niz drugih reakcija koje traže odgovore.
Zajednički život tih ljudi osim početne strasti i ljubavi zasigurno ima i čitav niz pitanja bez odgovora. To se obično događa u tim nekakvim godinama kada je čovjek izgrađen u svakome smislu, i vjerski i nacionalno, ali eto ljubav ljubav je nadvladala sve to. Ne, nemoguće je iz sebe istjerati te osjećaje, te navike, te običaje, te potrebe,…
Čovjek koji je čitav život prije spavanja molio hoće li to prestati stupanjem u taj brak?
Hoće li se i ona odreći svojih molitava i obreda prije spavanja?
Ili će nastaviti svatko po svome?
Ili će iz nekog respekta prema ljubavi svog života prestati moliti i prestati raditi ono što smo čitav život radili?
Ako se to dogodi, a obično se dogodi, to je trenutak kada umiru naše nacije i kad se rađaju građani!!!
Do tada smo bili Hrvat, Hrvatica, Musliman, Muslimanka, imali smo i vjeru, svatko svoju, prakticirali ju, ulaskom u zajednički život to polako guramo u stranu, zapostavljamo vjeru i naciju u ime ljubavi!?!? S vremenom to prelazi u naviku, ljubav i strast nadjačaju i u potpunosti zamjenu vjeru i naciju!
U tom vrtlogu ljubavi i strasti ponestalo je mjesta za Boga i za Alaha, ali i za nacionalne osjećaje tih sretnika.
Mene zanima da li barem u trenucima samoće ti sretnici komuniciraju sa svojom savješću?
Pitaju li se možda što ću sa svojim Bogom, svojim Alahom, svojom nacijom, ili tek tako kažu ništa, gurnimo ih u zapećak i neka tamo čekaju neka bolja vremena!?
U tom dođu i djeca.
Što ćemo, kako ćemo?
Hoćemo li ih krstiti?
Pa ne znam,…
Hoćemo li ih u džamiju?
Pa ne znam,…
Kakva ćemo im imena dati?
Hoćemo li tvoja ili moja?
Možda bi bilo bolje da imena budu neka univerzalna, nećemo ni Ante ni Muhamed, evo neka budu neka univerzalna, Jasna, Jasmin, Damir, Jugoslav,… Pošto je ovo područje trusno i tu se svako malo daje do znanja da smo različiti, da smo Hrvati, Srbi, Muslimani i da nismo nikakvi građani, tako će i ta djeca spoznati činjenicu tko su oni zapravo.
U ovakvim vremenima djeca čiji je otac Ante i majka Fata ili otac Mujo i majka Kata vidjet će da nisu kao ostala djeca.
Vjerojatno će ta djeca pitati svoje roditelja, ako ste vi jedno Hrvat drugo Musliman tko i što sam ja?
Oni će se pogledati, vjerojatno iznenađeni, tim pitanjem i nespremni dati pravi odgovor jer su mislili da tako pitanje nikada neće biti postavljeno, i poslije kraće šutnje reći će mu, sine ti si bosanac!?
Eto, tako nastaju bosanci, tako nastaju građani, da ne uvrijedi jedno drugo oni će radije svojoj djeci izmisliti novu naciju!
Od oca Hrvata i majke Muslimanke, ili oca Muslimana i majke Hrvatice, a u ime velike ljubavi, nastaju nove nacije, građani!!!
Otac Hrvat i majka Muslimanka naprave i rode maloga bosanca, građanina, kojega su upravo roditelji naučili da nema nacije i da je bespotrebna, pa i vjera, dovoljno je tek da je bosanac i građanin!
Usput mu “ugrađuju” neke nove “humane vrijednosti” koje nadilaze i vjeru i naciju, ljubav prema cvijeću, drveću, paščadi,….
Ivan Filipović