Prolazeći preko Kedžare, pored groba Dive Grabovčeve stao sam s namjerom da se pomolim na grobu te ramske mučenice. Došao sam do Divina kipa pred kojim je klečao jedan gospodin u ranim sedamdesetim koji je skrušeno molio, a suze su mu tekle niz obraze.

Pomolio sam se kratko, još malo stao i krenuo poći s namjerom da čovjeka koji moli i plače ostavim u miru i njegovim razmišljanjima. Čim sam se okrenuo i pošao k izlazu i on je ustao i pošao za mnom.

Pozvao me, gospodine, na što sam se okrenuo jer smo bili sami i znao sam da se meni obratio, a on me upita imam li malo vremena?

Stao sam, rekao da imam i tu smo se upoznali, a on je otišao do auta i donio bočicu rakije, sjeli smo i započeli razgovor, ustvari on je pričao, a ja sam tek odgovarao na postavljena pitanja. Pitao me odakle sam i što me je tu dovelo?

Rekao sam da sam iz Rame i da skoro svaki put kad prolazim ovuda stanem ovdje i pomolim se pred grobom ove ramske mučenice. Pohvalio je to što sam mu ispričao i ispričao mi svoju priču i razloge svoga dolaska na ovo mjesto.

Ja sam, kaže, iz Solina i radio sam u Njemačkoj trideset godina.
Imao sam obitelj, ženu i dvije kćeri, a sad sam sam.
A bila je idila, posebno onih prvih godina kad smo otišli raditi u Njemačku.
Ja sam malo dulje bio momak i otišao sam kao momak u Njemačku i radio par godina.
Onda sam jedne Gospojine u Sinju upoznao curu iz okolice Sinja koju sam ubrzo i oženio.
Čim smo se oženili odveo sam i nju u Njemačku.

Nedugo poslije i njoj sam našao posao i bilo nam je k’o u bajci.

Radili, lipo zarađivali, a ona mi stalno pričala kako su njezini nekad davno došli iz Rame sa Gospinom slikom, i stalno mi je pričala priču o Divi Grabovčevoj koju je ona posebno štovala, a i ja sam ju s vremenom posebno zavolio.
I tako, život nam tekao dan po dan, dođoše i djeca, prvo jedna curica, a poslije dvije godine i druga.
Poslije smo godinama pokušavali doći do sina, ali bez uspjeha.

Ja sam bio malo više pogođen tom činjenicom, a ona me stalno tješila, fala Bogu na daru, vidi što imamo dvi krasne Dive!
Jedna nam se kćer tako i zvala, ja sam prvoj dao ime po svojoj materi, a drugoj sam pustio da ona dadne po svojoj, ali ona odluči neće po materi već po Divi Grabovčevoj.

I tako vrijeme prolazilo, mi radili, djeca odrastala, ja se pomirio s činjenicom da sina nećemo imati.
Curice su postale cure, školu svršile i počele raditi, a žena mi postajala sve čudnija!?
Sve one vrijednosti za koje je do jučer bila spremna poginuti postadoše joj bezvrijedne!?
Sve manje je išla u crkvu, ja kad bih pošao i pozvao je odgovorila bi mi da ona ima pametnijeg posla!?
Strašno me je brinulo to njezino stanje, razne sumnje su prolazile kroz moju glavu, te da nije upala u kakvu sektu, da joj nije kogod podmetnu štogod?

Na sve sam pomišljao ali nisam nazirao odgovora.

Radila je u jednoj velikoj tekstilnoj tvornici gdje je radilo oko tristo radnika, bilo je svega, muških, ženskih, Poljaka, Turaka, Hrvata, Srba, Muslimana, a najmanje Švaba. Trajalo je to poprilično, sve dok mi jedne nedjelje poslije mise nije prišao jedan moj zemljak koji je radio u istoj tvornici di i ona i pozvao me na piće.
Sjeli smo, naručili piće i počeli razgovor, onako o svemu po malo, a poslije pete runde reče mi, ma moram ti reći, ja to više ne mogu kriti od tebe.

Čudno sam ga pogledao i rekao, reci šta je to bilo!?
Znaš prijatelju, tvoja Kate se već dugo viđa sa jednim Turčinom što s nama radi!
Gledao sam ga otvorenih usta kao da ne vjerujem svojim ušima.
Neki čudan osjećaj prolazio je mojim tijelom, kao da mi fali zraka,…
Sve mi je ispričao i odmah smo se razišli, nisam htio više piti da trijezne glave čujem njezino objašnjenje.
Došao sam u stan i zatekao tužan prizor, Kate je pakirala svoje stvari, a kćeri su joj pomagale, za stolom su sjedila dva muškarca, jedan mojih godina, a drugi momak, fin momak, visok, crnomoljast.
Stao sam i pitao šta je ovo?

One su se pogledale i Diva mi reče, tata, sjedi i ja ću ti objasniti.

Sjeo sam i ona mi reče, tata ovo je mamin ljubavnik s kojim će ona sada živjeti i zove se Murat, a ovo je njegov sin Tahir, moj dečko s kojim ću ja živjeti i evo se mi pakiramo i upravo odlazimo k njima!
Tata, molim te razumi, ljubav nema granica…

Nisam vjerovao da ovo čujem, na trenutak sam se sledio, svakakve su mi misli prolazile glavom, što učiniti?
I onda sam čuo neki unutarnji glas koji mi govori, Jure, ustani i otiđi, otiđi i prošetaj, ohladi glavu, nije vrijedno gluposti!
Poslušao sam taj glas i izišao, bez riječi, i krenuo niz ulicu, bez cilja, ali s namjerom da ih ne gledam i da izbjegnem ono najgore.

Otišao sam do jednog rodijaka koji je držao restoran i tu se napio k’o majka. Tri sam dana bio tu u “separeju” pio i trijeznio se.

Četvrti dan je došao moj šef kojemu je rodijak javio di sam i kakav sam, i odveo me prvo kod sebe u stan na trijeznjenje, a onda u moj stan po radnu robu i na posao.
Na poslu su mi sve kolege nudile pomoć i potporu da prebrodim ovaj brodolom od života!
Dolazio sam svaku večer u stan i bio sam jer više nije dolazila ni starija kćer.
Tako sam ja kuburio skoro godinu, one dvi se ni javile nisu, a starija kćer bi me po nekad nazvala.
Jedne večeri poslije posla ja sam pravio večeru u stanu kad zazvoni telefon, javim se kad ona, starija kćer, pita kako sam i bi li ona mogla doći da mi nešto kaže?
Može, velim joj, kad dolaziš, za sat reče, ajde taman će i večera biti gotova velim joj.
Važi, veli ona, metni tri tanjura.
Prožimao me je neki čudan osjećaj protkan srećom i strepnjom!

Završio sam s pripremom, postavio stol i čekao pijuckajući lozu, i točno nakon sat vremena oglasi se zvono na vratima.
Otvorio sam vrata, propustio goste, a ona me zagrli i poljubi i predstavi mi muškarca koji je bio uz nju.
Tata, ovo je moj dečko, mi živimo zajedno i planiramo se uskoro oženiti.
On pruži ruku i kratko reče, drago mi je, ja sam Fadil iz Bihaća.

Ja bio pa me nema, ustuknuo sam korak natrag i rekao više za sebe, a opet dovoljno glasno da se čuje, ne opet!
Ne i ti kćeri moja!!!
Pa šta je ovo?
Kakva sam ja prokletinja?
Ona je pokušala nešto reći, a ja sam otvorio vrata i rekao, molim vas izađite.
Nisam paničario, ali nisam ni zaspao čitavu noć.
Milijun pitanja sam postavljao sebi i Bogu, ali odgovora nije bilo.
Osjetilo se i na poslu, nisam više bio onaj stari, sve sam više pio, sve manje radio!
Šef je vidio da me to polako ubija, potegao je neke veze i vrlo brzo sam otišao u mirovinu.

Šef i kolege su mi priredili oproštajnu večeru i savjetovali mi da se vratim kući i da se posvetim nekom hobiju, da ne mislim na ono što mi se dogodilo.
Vratio sam se kući, uzgajam nekoliko košnica pčela, nešto golubova, malo vrta i provodim vrijeme pomažući drugima.
Evo prijatelju, sedma je godina kako ja živim sam i svake godine najmanje dva puta dođem ovdje na Divin grob i molim se da mi vrati moju obitelj i moju Divu!

Ja još čvrsto vjerujem da ovo neće biti uzalud!

Hvala ti, veli, što si me saslušao, evo potegni još malo ove moje loze i zbogom.
Potegnuo sam, pružio mu ruku i rekao; ja ti zaista od srca želim da se tvoje molitve usliše i tvoja očekivanja ostvare, i vjeruj mi da mi je drago što smo se sreli.

Zbogom!

Ovo je istinita priča meni ispričana, a mojim riječima prenesena.

Ivan Filipović