Mislio sam kad smo zaustavili četnike to je to, obranili smo se i sad možemo uživati u slobodi!!!

Piše: Ivan Filipović

Ali nije tako, tek je započelo ono što se zove borba za goli život i jedini dom.
Četnicima smo dali do znanja da neće ponoviti 1942. i poklati Ramu!!!
Zaustavili smo ih, utvrdili položaje i budno pratili svaki pokušaj novih osvajanja te im spremno uzvratili!!!
Vjerovao sam kako nam je zajednički neprijatelj, nama i Muslimanima, četnici i “JNA”, al ne bi tako.
Muslimani su dugo kovali plan udariti nas s leđa, što potvrđuje uspostava kompletne vojne i prateće strukture po Prozoru, pa čak i ratnom ambulantom!!!
I konačno dođe i taj dan, taj 23. listopad kad ubiše Franju Zadru.
U isto vrijeme se pregovaralo u Prozoru.
Koliko su podmuklo išli potvrđuje činjenica da su snajperi bili spremni na kućama preko puta HE zgrade i čeali zapovijed!!!
Noć prije su koali rovove po okolnim uzvišenjima oko Prozora i čekali nas!!!
Noć 23.-24. su nali neke institucije u Prozoru, zgradu općine, osnovnu školu, srednju školu,…
Imali smo dvije mogućnosti, pobjeći i napustiti svoje domove i svoja ognjišta ali i grobove svojih predaka ili ostati i boriti se sve to i one koji su ostali doma!!!
Odabrali smo ono što je jedino bilo ispravno, ostati i boriti se.
Bogu hvala uspjeli smo, obranili se i ostali na svome.
Je li moglo drukčije?
Je, moglo je!
Mogli smo sve ovo bez žrtava!!!
Zapravo, pravo pitanje je, je li vrijedilo svih tih žrtava i sve te krvi???