Piše: Ivan Filipović

Po definiciji genocid je čin kojim se želi uništiti ili istrijebiti jedan čitav narod i glavnina toga naroda na određenome životnome prostoru.

Međutim, ni genocid kao takav nije jednak svugdje i za svakoga, zapravo jednako se ne tretira.
U zadnjih stotinjak i nešto godina, u Europi se spominju dva genocida, genocid koji su počinili nacisti nad Židovima i najnoviji presuđeni genocid u Srebrenici koji su Srbi počinili nad Muslimanima.
Međutim, u međuvremenu, a i prije, dogodio se čitav niz genocida koje želi prešutjeti ili potpuno sakriti, od genocida nad Armencima koji su počinili Turci, pa Europljani nad američkim Indijancima, potom čitav niz genocida po Africi koji rade plemena nad plemenima.

Svako malo slušamo o genocidu, poglavito od Židova i u zadnje vrijeme bosanskih Muslimana.

Ali, zar nije pomalo čudno i krajnje licemjerno da se poslije Holokausta najveći genocid na tlu Europe uopće ne spominje?
Rijetko se spominje i kao zločin, a kao genocid nikako, a radi se genocidu koji su Tito i njegovi sljedbenici počinili od 1945. i desetak godina kasnije, nad mahom Hrvatima ali i drugim nacijama koje su tražile spas u bjekstvu prema zapadu.
Dakle, tu se radi o više od pola milijuna Hrvata ubijenih u tome genocidu, i zamislite, pola milijuna ubijenih pripadnika jednoga naroda nije genocid?

Ne da nije genocid, nego nije ni zločin, jer nikad nitko nije odgovarao za ta djela!!!
Još zanimljivije je činjenica da je u tome genocidu stradao i ogroman broj Muslimana, zasigurno puno veći od onoga u Srebrenici, a Muslimani niti ne spominju te svoje pobijene kao da nisu ni postojali i da nisu bili njihovi, a prenaglašavaju genocid u Srebrenici!!??

Ne da prenaglašavaju nego ga zlorabe i koriste ga tamo gdje mu nije mjesto, nabijaju ga na nos nekima koji nemaju veze s time, ali eto, to su oni i takvi su oni, a to što je nekoliko puta više njihovih sunarodnjaka stradalo u tome genocidu od 1945. ne zanima.

Kao da se radi o mravima, kao da nisu bili Muslimani, nevažni su za njih, nebitni su, uopće ih ne spominju, ne spominju ih ni kao žrtve zločina, a kamo li žrtve genocida.

Eto dakle, genocid kao takav, najstrašniji čin koji ljudski um i ljudska ruka može počiniti, ne tretira se jednako, jer kad jedni stradaju, bez obzira u kojemu broju, da se razumijemo, nitko ne bi trebao i ne bi smio stradati na taj način, ali, kad jedni stradavaju to se prenapuhava, to se preuveličava, diže se na sve razine, a kad neki drugi u nekim drugim situacijama doživi isti ili slično to se pokušava zataškati, gurnuti pod tepih, nije ni zločin, a kamo li genocid!!!
Evo, toliko o ljudskoj solidarnosti, o ljudskoj ispravnosti, o jednakosti i onoj frazi svi smo jednaki, dakle, ništa od toga nije istina, sve je laž i sve je prijevara, sve ovisi od trenutka i političke situacije i onih odlučuju hoće li biti genocid, hoće li biti zločin, ili će se to pravdati kao što to rade ovi potomci tih zločinaca i tih genocidaša iz 1945. nekakvim revanšom, odmazdom za nešto što je u njihovim glavama?