Zanimljivi su ovi potezi nekih čudnih ljudi, dok oni “grade tvornice” u Rami, Ramljaci masovno odlaze tamo odakle su oni došli!!!
Oni kažu, biti će posla u Rami, hoće ali za istražne i pravosudne organe!!!
Piše: Ivan Filipović
U predizbornim vremenima se obično naslušamo bajki o velikoj brizi vlastodržaca za narod i otvaranju novih radnih mjesta.
Kažem bajki, namjerno to kažem jer su nas učili da se priče koje nisu temeljene na istini zovu bajke, e to je upravo to.
Dakle, obilaze se razna gradilišta koja se obilaze već desetljeće i više, pričaju se kao što rekoh bajke i nudi se napaćenom narodu iluzija, šarene laže, pusti snovi sabrani u potrebe toga napaćenoga naroda!!!
I onda iziđeš u javnost, u realnost i vidiš sasvim suprotno.
Evo, baš sam ovih dana ispraćao sina za Austriju, dovezao ga u Tomislavgrad na kolodvor i tamo zatekao nešto što potvrđuje moju tvrdnju da naš režimlija priča samo bajke!!!
Ispred kafića na kolodvoru za nekoliko stolova sam zatekao desetak Ramljanki i Ramljaka koji također odoše u Austriju ili ispraćaju svoje tamo.
Kad su putnici otišli pitam se što ovdje nije u redu?
Nekako bi mogao razumjeti što moje dijete ovdje neće moći doći do posla, to je donekle i razumljivo jer ja sam za ove režimlije neprijatelj, ali ne mogu razumjeti kad vidim neke vrlo bliske režimliji koji su također dovezli svoju djecu.
Pitam jednoga od njih, što je, zar nema mjesta za tvoju djecu među tim silnim novim radnim mjestima?
Odgovor je bio, eto vidiš….
Dakle, što hoću reći, hoću reći da se bajke pričaju, poglavito u ta predizborna vremena, a da je život nešto sasvim drugo.
E sad, kad se čovjek nađe između bajki i realnosti, ovaj prostor između bajki i realnosti to je ono što se zove život, a naš život, život Ramljaka, Hrvata u Rami nije nimalo ni jednostavan ni lagan, dakle, osuđen je na dijasporu!!!
Ja se sjećam još vremena naših očeva koji su također bili osuđeni na dijasporu.
Tada je bila službena politika otvori granice, dadni im putovnice i neka idu raditi, zarađivati, a novac će dolaziti obiteljima koje su ostale tu.
Ni danas nije bolje, rekao bih čak i gore, u ona vremena su odlazili muškarci na “privremeni rad”, a obitelji su ostajale, danas odlaze svi, i muškarci i obitelji, i nema tu više povratka!!!
Opet se vraćamo na te bajke, zapravo bajke su priče za malu djecu koja još nisu na tim razinama razlučivanja pa su njima zanimljive takve priče jer su one lijepe za slušati, iznose sve ono što čovjek voli i želi.
Postavlja se pitanje zašto Ramljaci toliko idu na zapad, poglavito Austriju i Njemačku, a “švabica” dolazi i “ulaže” milijune baš u Rami?
Po kazivanju njezinih suradnika fali joj puno radne snage, malo tu fali logike ili se radi o nečemu drugome???
Nameće se i pitanje, kako to da u Rami ne može uspjeti ništa, nitko od gospodarstvenika tko nije pod kontrolom ili vrlo blizak režimlijama???
Pa čak ni oni bliski ne uspiju baš u potpunosti.
Mislim da smo jedina općina u BiH koja ima najveći proračun, a i najveću stopu raseljavanja!!!
Još po nečemu smo specifični, jedino u Prozoru nisu mogli opstati ni Šiptari ni Kinezi, pokušavali su i nema ih više!!!
Eto, je li to do k0ontrole vlasti ili je nešto drugo, ne znam, ali znam da smo po tome specifični i jedinstveni.
Dakle, općina čiji režim se hvali otvaranjem enormnih radnih mjesta u predizbornim pričama, živi realnost u koj se svakodnevno Ramljaci iseljavaju i odlaze u potragu za kruhom diljem svijeta!!!
Evo ja sam u to nedjeljno jutro vidio i doživio, a ništa bolja nisu ni ostala jutra koja ja nisam upratio, po raznim kolodvorima, ali su doživjeli neki drugi.
To je malo zanimljivo, malo specifično, ali dobro tužno i jadno!!!