Poštovani, dobio sam pismo od skupine radnica, ili bolje reći bivših radnica, RAMA TEX-a.

Kako sam ga dobio tako ga i prosljeđujem , bez ikakvih intervencija u tekst.

Prosudite sami poslije čitanja, a meni se čini da ovdje uz očigledan mobing postoji i dobra doza nacionalne netrpeljivosti od menadžmenta ovoga poduzeća!!!

Prenio: Ivan Filipović

” Gledati na TV-u o mobingu i lošim uvjetima rada, nekorektnim poslodavcima, je jedno, ali kad to osobno doživite je nešto sasvim drugo. Uistinu se zapitate dali se to meni događa ili je to samo ružan san? U ovome javnom istupu nas nekoliko radnica želimo upoznati žitelje Prozor- Rame, a i šire regije u kakvim smo uvjetima radili i kakva poniženja doživljavali. Nije nam cilj niti ćemo iznositi neistinu, ovo je jedna istinska i iskrena ispovijest  mene, bivše šefice proizvodnje i nekoliko radnica koje nismo mogle više šutjeti jer nas je ovo izjedalo i uništavalo iznutra i htjeli smo svoju dušu olakšati da bi ovo ostavile iza sebe. Za sve navedeno smo spremne odgovarati pred narodom, sudom, a i dragim Bogom. Kao šefica proizvodnje koja sam taj posao obavljala nepunih 12 godina stojim u potpisu ovoga pisma. Kada je obitelj pokojnog gazde Drage Č. prodala tvornicu novom gazdi gospodinu Šućku u proizvodnji nas je radilo oko 80 radnica. Početak je bio relativno dobar.

Gazda je naslijedio radnice koje šiju već 10-12 godina, što znači da nije bilo potrebe za nikakvim obukama radnica. Pri prvome i jedinome dolasku direktorice Senke Balta među radnice bilo je jasno da će se problemi ubrzo pojavljivati. Prva rečenica kojom nam se obratila glasila je; “Ovo je prvi i zadnji put da dolazim među vas radnike i sa vama razgovaram.” Rečeno nam je da nema praznoga hoda, to jest da brigadirka i šefica sjedaju za mašinu i šiju ako nemaju svoga posla. Taj dan je svima koji su na fiksnoj plaći snizila plaću, meni kao šefici je snižena 33%, odnosno za trećinu. Uvode nam se norme na minutu koje većina žena ne može stići, a stizale su kod bivšega gazde.

Radnicama koje ne ispunjavaju normu obustavlja se isplata toploga obroka koji je iznosio 4 KM. Kreću stalni pritisci da se radi prekovremeno i subotom da bi se stigla norma. Kad bi se i radilo prekovremeno to se nije dodatno plaćalo. Radili smo čak i državnim praznicima bez ikakve nadoknade. Ženama su govorili da su se razlijenile, da su spore, da moraju ubrzati. Na mene kao šeficu učestalo se vrše pritisci da žene moraju ubrzati, da se mora prekovremeno raditi. Svakodnevno se vrše pritisci na mene, opominje me se, ne znam ni zašto dok brigadirke koje su prve u kontaktu s radnicama se ne opominje i ne proziva za nerad. Dobivam i pismenu opomenu za nerad koju moram potpisati. Ukupno sam ih potpisala tri dok brigadirke nisu ni jednu. Prvo veliko poniženje i prvi korak unazad ove firme se događa jedno jutro kad dolazi gazda Š, mene smjenjuje s mjesta šefice proizvodnje i za novoga šefa imenuje Stipu Topić, radnika koji je dovozio i odvozio žene s posla i bio zadužen za održavanje strojeva.

Naravno, velika većina žena se buni, negira i postavlja pitanje gazdi kako netko tko je mijenjao igle i konce može voditi proizvodnju i od nas tražite da više proizvodimo. Gazda Šućko nam odgovara; “ako Stipo kaže da skačete kroz prozor, skačite”. Žene su u revoltu, bune se. Jedna od žena koja se najviše usprotivila je Bosiljka. Bosiljka vremenom biva opominjana nizašto, prijeti joj otkazom da bi joj na kraju premjestio stroj na kraj pogona da ju ponizi. Bosiljka je kasnije dobila nezasluženi otkaz. Tada postaje jasno odakle je krenulo omalovažavanje žena, da ne rade, da mogu brže, da ja kao šefica nemam više autoritet nad ženama, ženama s kojima sam radila nepunih 12 godina, ženama s kojima i on radi od samog početka. Problemi su krenuli od radnika koji je sebe stavio ispred cijeloga kolektiva. Sve se mi pitamo kako nam je to mogao uraditi netko tko s nama radi od prvoga dana? Tu večer se nisam dobro osjećala, tlak mi je narastao ali sam ipak sutra došla na posao. Još uvijek nisam bila svjesna što se dogodilo. Krajem 11 mjeseca 2023. godine od direktorice Senke dobijem naredbu da s mjesta brigadirke smijenim Mariju Žuljević zbog njenog slabog rada. Direktorici sam rekla da Mariju ne želim smijeniti, da korektno obavlja svoj posao i da je već duže vrijeme druga brigadirka na bolovanju. 

Žene su u velikome revoltu, bune se i dalje, govore kako nema ništa od ovoga, propast ćemo. Taj dan odlučujem da ću otići doktoru, organiziram i pripremam posao za sutra da žene imaju što raditi. Odlazim svome obiteljskome liječniku na pregled. Nakon pregleda i razgovora s liječnikom preporuča mi strogo mirovanje tjedan dana. Sutra dan kad se vidjelo da me nema na poslu i da posao šteka, direktorica Senka naziva Dom zdravlja i pita moga liječnika što mi je, zašto mi je otvorio bolovanje i prijeti mu inspekcijom. Bolovanje sam otvorila prvi put u 11 godina svoga rada i pita se što mi je? Koliko su pojedine žene bile na bolovanju lako je provjeriti, a nitko ih nije provjeravao. Bolovanje sam otvorila 26.01.2023. godine da bi već 30. 01. 2023. godine bila pozvana da se vratim na posao, da će sve biti po starom jer je u tvornici pod rukovodstvom novoga šefa S.T. nastao kaos i stala proizvodnja. 31. 01. 2023. godine zatvaram bolovanje na svoje inzistiranje iako se obiteljski liječnik nije slagao s time. Po mome povratku kreću još veća poniženja i omalovažavanja mene i radnica. Iz Doboja nam često šalju par žena da nas kontroliraju i kako Senada reče, došle smo vas razbuditi i ubrzati. U tome periodu dosta žena daje otkaz jer nisu mogle više izdržati pritisak, nekoliko žena dobije otkaz ne znajući  zašto.

Ženama koje su dobile otkaz je bilo navedeno da su radile protiv interesa firme i ne bi se mogle prijaviti na zavod za zapošljavanje i koristiti pravo nadoknade. Senada koja je dolazila iz Doboja trebala je, kao, uvesti red, a uvela je samo jako veliki nered. Prenosila je lažne i izmišljene informacije o radu u tvornici direktorici  Senki, prenosila je neistine da bi krajem 09. mjeseca 2023. godine imenovala Denaidu Kulaglić za brigadirku. Krajem 11. mjeseca 2023. godine od direktorice Senke dobijem naredbu da s mjesta brigadirke smijenim Mariju Žuljević zbog njenoga slaboga rada. Direktorici sam rekla da Mariju ne želim smijeniti, da korektno obavlja svoj posao i da je već duže vrijeme druga brigadirka na bolovanju.

Koncem 12. mjeseca 2023. godine na inzistiranje Senade, Denaida Kulaglić se imenuje za šeficu proizvodnje poslovnice 2, to jest pogona u Prozoru. Ja opet bivam smijenjena i direktorica Senka mi nudi dvije mogućnosti. Prva je da idem za stroj na Gračac, a druga je da osobno dam otkaz, znači ne daju mi oni otkaz nego ga ja dajem. Pristajem da idem za šivačicu na Gračac i za taj 12. mjesec 2023. godine plaća mi se ne isplaćuje u dogovorenome iznosu nego mi se umanjuje za 300 KM. Tada kada bivam premještena na Gračac radnice s Luga ostaju bez prijevoza i rečeno im je da se same snalaze za prijevoz, a to će im se platiti. Onim radnicama kojima je plaćen prijevoz, a ne bi ispunile normu odbijana im je naknada za prijevoz kao i topli obrok. Dolaskom zime i hladnih dana radilo se u još gorim, težim i nehumanijim uvjetima rada. Grijanje u tvornici je na klimu, a klime ne mogu ugrijati prostor jer je prevelik, a pelet se kupuje u vrlo malim količinama i potroši se za par dana.

Žene su da bi se ugrijale preko koljena prekrivale deke, a neke bi od kuće nosile svoje grijalice. Temperatura u tvornici se nije mogla podići na 17 stupnjeva. Toliko nas ponižavaju i govore nam da nam termostat nije ispravan, odnose ga čak u Doboj na provjeru. Kad su se radnice žalile na hladnoću i da ne mogu šiti po hladnoći odgovor je glasio; “niste zaradile ni za grijanje”. Jedna je radnica u obrazloženju otkaza navela nisku temperaturu u tvornici, pored toga navođeni su i drugi razlozi, kao obavezan rad državnim praznicima bez dodatne naknade, svakodnevno psihičko uznemiravanje i stvaranje stresa na poslu. Taj papir je uručen tajnici, a ona ga je uručila direktorici Senki. Iz toga obrazloženja direktorica je jasno mogla zaključiti zašto žene daju otkaze. Međutim, i to se zanemaruje i gura pod tepih. Očito je direktorica Senka uspijevala u svome naumu, a to je bilo da zatvori pogon u Prozoru, a mene se gazdi predoči kao žrtveno janje i glavnog krivca za tobožnji nerad i davanje otkaza.

Sredinom 2. mjeseca 2024. godine uvidjevši da je posao, a samim time i izvoz, pao preko 300%, gazda Šućko dovodi iz Srbije dva tekstilna inženjera da vide gdje je problem. Tada se kod radnica budi nada da bi se stanje moglo popraviti. Drugi dan ti inženjeri uviđaju problem i iznose ga gazdi. Problem je neznanje i nestručnost vođenja pogona šefice proizvodnje D.K. Naravno, D.K. za svoje neznanje i nestručnost ne biva ni opomenuta. U razgovoru s gazdom i radnicima u Prozoru ti ljudi mi prilaze i zamoljavaju me da se ponovno vratim na mjesto šefice proizvodnje. Taj dan sam trebala dobiti otkaz po nalogu direktorice Senke, ali izgleda plan joj pomrsili tih dvoje inženjera i gazda. Na žalost, vraćam se ponovno na posao u Prozor. Do tada je dosta žena dobilo otkaz, a neke su ga i same dale. Ubrzo se ponovno nastavlja ponižavanje mene kao i žena. Dobivam g-mail gdje mi se prijeti umanjenjem plaće za 20%, kao za nerad i nestručnost.

Jedno jutro direktorica Senka me nazvala i krenula govoriti da sam nesposobna, da ne znam raditi svoj posao, da sam se nametala ljudima iz Srbije da me vrate na mjesto šefice. Tada sam se po prvi puta u svojih 12 godina rada izderala i upitala ju zašto me stalno vraćate ako ne znam raditi svoj posao. Direktorica na to nije ništa odgovorila, samo je prekinula vezu. Pritisci na mene i radnice samim time ne prestaju, bivaju još veći. Cilj direktorice je očit, treba zatvoriti pogon u Prozoru. To se jasno vidi iz njezine izjave da gazda umalo nije povjerovao inženjerima iz Srbije i da ga je jedva razuvjerila u tome. U ostvarenju cilja direktorice pomaže joj Senada i spomenuti domaći radnici. Krivac zbog kojeg pogon ne funkcionira i ne radi mora biti šefica proizvodnje i nekolicina radnica. Zadnja opomena koju sam dobila je bila kad me je Senada vidjela da šijem i prenijela direktorici Senki. Prva opomena zbog nerada, a druga zbog rada? Sve je očito. Netko se treba ponižavati i otjerati da bi se netko uzvisio ili napredovao, treba šeficu optužiti zbog nestručnosti i nesposobnosti direktorice Senke. Pritisci su neizdrživi, sa početnih 80 radnica broj se smanjuje na manje od 30.

Pred Uskrs, na Veliki petak dobijem otkaz. Nisam navodila nikakve razloge direktorici Senki zbog kojih napuštam tvornicu, razlozi su više nego očiti, direktorici je taj dan bio radostan, a vjerujte i meni. Sve žene koje su dale otkaz nisu ga dale što nisu htjele raditi, što su lijene kako ih se nazivalo, što im novac ne treba. Dale su ga iz razloga što nisu više mogle podnijeti omalovažavanje, poniženje, pritisak kojemu su bile svakodnevno izložene. Što ih doslovno tretiralo kao ljude drugog ranga. Žene koje su dobile otkaz ni dan danas ne znaju zašto su ga dobile. Mnoge su ga dobile jer su se pobunile kako ih se tretira i kako se odnosi prema njima, a tko se ne bi pobunio.

Nas nekoliko vam je htjelo opisati kako majke, ženu u BiH zarađuju svoj minimalac, što sve mora trpjeti i kakve sve uvrede i poniženja moraju podnijeti. Sve se pitamo, s čime i jesmo li to zaista i zaslužile, jesmo li zaista tako bezvrijedne i bespotrebne ovome društvu? Žalimo samo za time što nismo prije reagirale i žalile se organizacijama za zaštitu radničkih prava. Zašzo nismo? Pa Ramska majka, žena, nije naučila kukati i moljakati. Ramska majka je radnik, stup svoje obitelji koja je spremna sve podnijeti. Vjerujte nam, ovo više nije bilo podnošljivo. Draga Ramska majko, i sve druge majke i žene, ne dozvolite da vam se događaju slične stvari. Ako je netko vlasnik tvornice u kojoj radimo to ne znači da je vlasnik i naših života. Pitamo Vas za kraj, gospodine Šućko, tko je kriv, dali  Vam je stvarno svejedno i dali ste znali za sve ovo??? 

Mara Zadro.